Film Matrix Resurrections (Matriks uskrsnuća) iz 2021. godine predstavlja četvrti dio čuvene filmske franšize koja je počela filmom The Matrix 1999. godine. Za razliku od prethodne trilogije, novi film ne pokušava jednostavno nastaviti priču tamo gdje je Matrix Revolutions završio. On istovremeno ponavlja, preispituje, dekonstruiše i ponovo sastavlja gotovo sve glavne motive prethodnih filmova.
To je posebno zanimljivo sa religijsko-filozofske tačke gledišta.
U prethodnoj analizi vidjeli smo da Matriks koristi mnoštvo hrišćanskih, gnostičkih, budističkih, grčkih i ničeovskih motiva, ali ih ne prihvata u njihovom izvornom značenju. Hrišćanska simbolika se preuzima, a zatim preoblikuje u priču o samospoznaji, oslobođenju od nametnute stvarnosti i čovjekovoj sposobnosti da vlastitim izborom prevaziđe ograničenja svijeta.
Matriks uskrsnuća nastavlja upravo tim putem, ali jednu stvar podiže na novi nivo: sada je čak i samo uskrsenje postalo predmet preoblikovanja.
Od buđenja do uskrsenja
Prvi Matriks postavlja pitanje: Šta ako stvarnost koju smatramo stvarnom zapravo nije stvarna?
Neo se budi iz Matriksa i otkriva da je njegov dotadašnji život bio iluzija. Problem čovjeka u toj priči nije prvenstveno grijeh, moralna krivica ili odvojenost od Boga, već neznanje. Čovjek treba da se probudi, spozna istinu i shvati ko je zapravo.
Zato je u prvom filmu spasenje predstavljeno kao buđenje.
U Reloaded se pitanje mijenja: Jesmo li zaista slobodni ako je sve određeno?
U Revolutions dolazi pitanje: Može li izbor i ljubav prekinuti beskrajni ciklus?
A Resurrections uvodi četvrto pitanje: Šta ako sistem više ne mora da nas prisiljava, nego može da oblikuje ono što sami želimo?
Tu Matriks postaje još sofisticiraniji. U prvom filmu ljudi su robovi zato što ne znaju da su robovi. U četvrtom filmu oni su robovi zato što su naučeni da žele vlastito ropstvo. To je ogromna razlika.
Novi Matriks: zatvor u kojem želiš da ostaneš
U prvom filmu čovjek je priključen na mašinu protiv svoje volje. Matriks predstavlja nametnutu stvarnost.
U Resurrections, međutim, Analitičar – novi gospodar sistema – otkriva nešto što je, prema njegovom shvatanju, mnogo efikasnije.
Čovjeku ne treba oduzeti slobodu. Dovoljno je da mu se oblikuju želje.
Zato novi Matriks nije toliko sistem koji čovjeku govori: „Ne smiješ izaći.“ On govori: „Možeš raditi šta god želiš,“ dok istovremeno oblikuje ono što čovjek želi. Da li je to zapravo ključna poruka onog što se sprema svijetu u Novom tehnokratskom poretku?
Neo sada živi kao Tomas Anderson, uspješni programer video-igara. On čak radi na razvoju same trilogije Matrix, ali više nije svjestan da je ono što je napravio zapravo odraz njegovog vlastitog iskustva.
On osjeća da nešto nije u redu. Ali ne želi da zna. Uzima plave pilule. Ide kod terapeuta. Pokušava da živi normalnim životom.
I upravo je tu jedna od najzanimljivijih poruka filma. Najefikasniji zatvor nije onaj iz kojeg ne možeš pobjeći, nego onaj iz kojeg ne želiš da pobjegneš.
To je mnogo sofisticiranija verzija stare metafore o podzemnoj pećini zvanoj „Sion“. Čovjek ne mora biti fizički prisiljen da ostane u pećini ako je ubijeđen da je sjena na zidu ono što treba da želi.
Plava pilula više nije samo neznanje
U prvom filmu Morfeus Neu nudi izbor: plava pilula – ostani u svijetu koji poznaješ; crvena pilula – probudi se i vidi stvarnost.
U Resurrections granica između ove dvije mogućnosti postaje mnogo komplikovanija. Neo već nešto zna. On osjeća da je njegov život vještački. Sjeća se fragmenata. Ima snove o Triniti. Osjeća da mu stvarnost izmiče.
Ali problem nije više samo u tome što mu je istina sakrivena. Problem je u tome što je čovjeku moguće ponuditi dovoljno zadovoljstva da sam odustane od istine.
Ovdje se Matriks približava jednoj veoma važnoj biblijskoj temi. Apostol Pavle govori o ljudima koji „odvraćaju uši od istine“ i okreću se onome što žele da slušaju (2. Timoteju 4:3–4).
Drugim riječima, najveća opasnost nije uvijek da čovjeku neko nasilno oduzme istinu. Ponekad je dovoljno da mu ponudi prijatniju zamjenu.
Analitičar – novi Demijurg
U prethodnoj trilogiji ključna figura sistema bio je Arhitekta. Arhitekta je hladan, matematički, racionalan. On predstavlja svijet u kojem se čak i ljudska sloboda može svesti na jednačine i programiranje.
U Resurrections dolazi Analitičar. On je svojevrsna nova verzija Demijurga. U gnostičkoj filozofiji Demijurg je inferiorni tvorac materijalnog svijeta – biće koje proizvodi svijet u kojem se čovjek nalazi zarobljen i koje često ne razumije pravu prirodu stvarnosti.
U prethodnom Matriksu Arhitekta je imao upravo takvu funkciju. On je tvorac sistema, ali nije apsolutni Bog.
Analitičar je drugačiji. Analitičar ne pokušava da ubijedi Nea da je Matriks stvaran. On pokušava da ga ubijedi da je njegov život smislen upravo onakav kakav jeste. To je mnogo suptilniji oblik kontrole.
On razumije da čovjeka nije najbolje kontrolisati matematikom. On otkriva da je emocija efikasniji oblik kontrole od racionalnosti. Posebno su snažne dvije emocije: strah i nada. Ali iznad njih dolazi nešto još moćnije: čežnja.
Neo i Triniti su namjerno držani blizu jedno drugom, ali nikada dovoljno blizu. Oni se vide. Prepoznaju. Osjećaju privlačnost. Ali ne mogu da budu zajedno.
Upravo ta neispunjena čežnja proizvodi ogromnu količinu energije za novi Matriks. Ovdje se događa važna filozofska promjena. Stari Matriks je čovjeka kontrolisao kroz neznanje. Novi Matriks ga kontroliše kroz želju.
Čovjek koji sam proizvodi svoje ropstvo
Ovo je vjerovatno jedna od najdubljih poruka četvrtog filma.
Ako je prvi Matriks bio metafora za lažnu objektivnu stvarnost, novi Matriks je metafora za sistem koji oblikuje subjektivnu stvarnost. Čovjek misli da bira. Ali prije nego što napravi izbor, neko je možda oblikovao njegove želje. Čovjek misli da samostalno formira mišljenje. Ali možda je prethodno naučen šta treba da smatra normalnim. Čovjek misli da je slobodan. Ali možda je sloboda svedena na izbor između unaprijed pripremljenih mogućnosti.
To je veoma savremena ideja. Matriks više nije samo futuristički kompjuterski sistem.
On može predstavljati svaki sistem koji oblikuje:
- šta čovjek vidi,
- šta čovjek želi,
- čega se čovjek plaši,
- šta smatra istinom,
- šta smatra normalnim,
- pa čak i kakvu sliku ima o samom sebi.
I upravo zato je četvrti film, uprkos slabostima, filozofski interesantan.
Neo više nije jedini „Jedan“
Tu dolazimo do jedne od najvećih promjena u odnosu na prethodnu trilogiju.
U prva tri filma Neo je centralna mesijanska figura. On je „Jedan“. On je izabrani. On prolazi kroz smrt. Uskrsava. Žrtvuje se. Spašava druge. Na kraju umire i njegova smrt donosi ravnotežu između ljudi i mašina.
Međutim, Resurrections ruši tu strukturu. Neo više nije dovoljan. Sada se ispostavlja da je ključna upravo veza između Nea i Triniti.
Drugim riječima, spasitelj više nije pojedinac. Spasitelj postaje odnos. Neo i Triniti zajedno predstavljaju anomaliju koju Analitičar ne može u potpunosti kontrolisati.
I upravo tu se otvara jedno od najvažnijih teoloških pitanja cijelog filma.
Ljubav kao novi bog
U prethodnoj trilogiji ljubav je već imala posebno mjesto.
Arhitekta je čak objašnjava kao anomaliju u Neovom programu: Neo se razlikuje od svojih prethodnika zato što razvija specifičnu emocionalnu vezanost za Triniti. U svijetu koji pokušava sve svesti na matematiku i kauzalnost, ljubav se pojavljuje kao nešto što remeti jednačinu.
U Resurrections taj motiv postaje središte čitave priče. Neo ne pobjeđuje zato što je jednostavno „Jedan“. Triniti ne postaje slobodna zato što je Neo sam spašava. Njihova međusobna ljubav postaje sila koja ruši sistem. To je emocionalno snažna poruka.
Ali sa biblijske tačke gledišta pojavljuje se ozbiljan problem. Može li ljubav sama po sebi biti spasitelj? Biblija ljubav ne odvaja od Boga. „Bog je ljubav“ (1. Jovanova 4:8). Ali Biblija ne uči da ljudska ljubav predstavlja neku samostalnu kosmičku silu koja može čovjeka spasiti od njegove osnovne egzistencijalne nevolje. Ljubav je osobina Boga. Nije zamjena za Boga.
U Matriksu, međutim, ljubav postepeno poprima upravo takvu funkciju. Ona postaje sila koja daje smisao. Sila koja nadilazi sistem. Sila koja ruši determinizam. Sila koja omogućava slobodu. Sila koja čak mijenja samu strukturu stvarnosti. Na taj način ljubav postaje gotovo metafizički princip. A to je veoma blizu postmodernom pokušaju da se pronađe smisao bez transcendentnog Boga.
Triniti i nova mesijanska struktura
Još jedna velika promjena jeste položaj Triniti.
U prva tri filma ona je prvenstveno Neova saputnica, ljubav i podrška njegovoj misiji. U Resurrections ona postaje mnogo više. Ona sama postaje nosilac anomalije. Dobija sposobnosti koje su ranije bile povezane sa Neom.
Time se tradicionalna struktura muški spasitelj plus žena koja mu pomaže pretvara u dvoje ljudi koji zajedno postaju izvor oslobođenja.
Ovdje je važno napraviti razliku između onoga što film direktno prikazuje i različitih ideoloških interpretacija koje se mogu nadograditi na tu priču.
Film jasno mijenja odnos Nea i Triniti i daje Triniti mnogo aktivniju i centralniju ulogu. Ali iz toga ne treba automatski izvoditi svaku moguću filozofsku ili političku interpretaciju.
Ono što je nesporno jeste da je mesijanska figura iz jednog pojedinca pretvorena u dvojstvo. Neo više nije dovoljan sam po sebi. Triniti nije samo ona koju Neo treba da spasi. Ona je dio same anomalije.
„Uskrsnuće“ koje nije uskrsenje
A sada dolazimo do možda najvažnijeg pitanja. Zašto se film zove Matriks uskrsnuća?
Na kraju Revolutions, Neo i Triniti su mrtvi. Neo se žrtvovao. Triniti je poginula. Sve je završeno.
A onda četvrti film otkriva da su mašine pronašle njihova tijela i ponovo ih rekonstruisale. Neo je obnovljen. Njegovo tijelo je ponovo sastavljeno. Njegov um je ponovo uveden u Matriks. Triniti je takođe obnovljena. I oni ponovo žive. Film nam, dakle, daje svojevrsno uskrsenje.
Ali kakvo? To nije biblijsko uskrsenje. Nema Boga koji daje život mrtvome. Nema stvaranja života iz ničega. Nema pobjede nad smrću. Nema konačnog uništenja smrti.
Postoji tehnologija. Postoji rekonstrukcija. Postoji program. Postoji ponovno pokretanje. Mrtvo tijelo je ponovo funkcionalno. To je, u krajnjoj liniji, tehnološka imitacija uskrsenja.
I upravo tu naslov filma postaje izuzetno zanimljiv. Matriks može simulirati uskrsenje. Može obnoviti tijelo. Može vratiti sjećanja. Može ponovo povezati svijest sa sistemom. Može čak reprodukovati ličnost.
Ali ostaje pitanje: Odakle uopšte dolazi život?
Uskrsenje prema Matriksu i uskrsenje prema Bibliji
Razlika između ova dva koncepta je ogromna.
U Matriksu je čovjek praktično složena informacija. Ako je moguće sačuvati informaciju o čovjeku, moguće je ponovo konstruisati čovjeka.
U biblijskom pogledu čovjek nije samo program. Čovjek je stvorenje kojem Bog daje život. „I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa“ (Postanje 2:7).
Biblijsko uskrsenje zato nije ponovno pokretanje programa. To je Božji čin vraćanja mrtvog čovjeka u život.
Isus kaže: „Ne čudite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izići će“ (Jovan 5:28–29). Apostol Pavle kaže da će „mrtvi ustati neraspadljivi“ (1. Korinćanima 15:52).
U Matriksu smrt predstavlja tehnički problem.
U Bibliji je smrt neprijatelj. „Poslednji neprijatelj koji će se ukinuti jeste smrt“ (1. Korinćanima 15:26).
To je fundamentalna razlika. Matriks pokušava pobijediti smrt tehnologijom. Biblija govori o pobjedi nad smrću Božjom silom.
Neo nije Hrist
Ovdje postaje posebno jasno zašto, uprkos ogromnoj količini hrišćanske simbolike, Neo nije biblijski Hrist.
U prethodnim filmovima vidjeli smo očigledne paralele: Neo je „Jedan“; on umire; on vaskrsava; on se žrtvuje. Na kraju njegova smrt proizvodi svjetlost u obliku krsta. Film čak koristi riječi „Svršeno je“, očiglednu aluziju na Jovan 19:30.
Ali razlika je ključna. Hrist ne dolazi da čovjeku kaže: „Spoznaj sebe i spasi sebe.“ Hrist dolazi kao Spasitelj.
U Matriksu čovjek treba da otkrije ko je. U Jevanđelju čovjek treba da upozna Boga.
U Matriksu istina je prvenstveno skriveno znanje. U Bibliji je istina Božje otkrivenje.
U Matriksu Neo postaje spasitelj kada spozna svoju vlastitu prirodu. U Bibliji Isus ne postaje Hrist zato što je dostigao viši nivo samospoznaje. On je Poslani od Oca. „Jer Bog je toliko volio svijet da je i Sina svojega jedinorođenog dao“ (Jovan 3:16).
Od „Spoznaj sebe“ do „Ja sam“
Jedna od najvažnijih filozofskih poruka Matriks univerzuma jeste čuvena delfska izreka: „Spoznaj sebe.“
Neo mora da otkrije ko je. Njegova moć dolazi iz spoznaje njegove unutrašnje prirode. To je tipičan gnostički motiv.
Gnosticizam u različitim oblicima stavlja naglasak na posebno znanje koje čovjeku omogućava da otkrije svoju pravu duhovnu prirodu. U prethodnim filmovima upravo je to jedna od ključnih razlika između „probuđenog“ i „neprobuđenog“ čovjeka.
Ali biblijska vjera polazi iz suprotnog pravca. Čovjek sam od sebe ne posjeduje konačno znanje o stvarnosti. Bog se objavljuje čovjeku. Zato Biblija ne počinje riječima: „Spoznaj sebe.“ Ona počinje riječima: „U početku stvori Bog…“ I Bilija poziva na upoznavanje jedinog Boga i Poslanog Hrista za vječni život (Jovan 17:3).
To je ogromna razlika. Matriks polazi od čovjeka i njegovog iskustva stvarnosti. Biblija polazi od Boga i Njegovog djelovanja u stvarnosti.
Još jedna ironija: spasitelj je i sam zarobljen
Gnostički koncept „otkupljenog otkupitelja“ posebno dobro objašnjava Neovu priču.
Spasitelj je sam zarobljen. Spasitelj spava. Spasitelj ne zna ko je. Spasitelj mora prvo da se probudi. Tek nakon toga može probuditi druge.
To je upravo ono što se događa Neu. On je prvo rob Matriksa. Tek nakon buđenja postaje njegov oslobodilac.
To je potpuno drugačije od biblijskog Mesije. Hrist ne mora prvo da se probudi iz duhovnog neznanja da bi postao Spasitelj. On zna ko je. Još kao dječak govori o svom odnosu sa Ocem (Luka 2:49).
U Matriksu je spasitelj onaj koji otkriva vlastito božanstvo. U Bibliji je Spasitelj onaj koji otkriva Boga čovjeku.
Matriks i dalje ne može pobjeći od gnosticizma
Iako Resurrections pokušava da preokrene neke ideje prethodne trilogije, osnovna struktura ostaje.
Problem čovjeka je i dalje sistem. Stvarnost je i dalje nešto što treba preispitati. Oslobođenje dolazi kroz buđenje. Identitet se pronalazi iznutra.
Neo i Triniti prevazilaze nametnute granice vlastitom sposobnošću da redefinišu sebe i svoju stvarnost.
To je veoma blisko gnostičkom i postmodernističkom modelu spasenja. Čovjek nije prvenstveno grešnik kojem treba oproštenje. Čovjek je zarobljeno biće koje treba da shvati ko je.
Zato se pitanje spasenja pomjera od „kako da mi Bog oprosti?“ prema „kako da otkrijem ko sam i oslobodim svoj pravi potencijal?“ To je potpuno drugačije jevanđelje.
Sloboda ili samo drugačiji program?
Još od Reloaded Matriks se bavi problemom slobodne volje.
Arhitekta objašnjava da čak i izbor može biti dio sistema. Neo vjeruje da bira. Ali i njegov izbor može biti predviđen. Agent Smit ide još dalje i smatra da su sloboda, istina i ljubav samo konstrukti.
U Resurrections ova dilema dobija novu formu. Ako je moguće programirati čovjekove emocije, može li se programirati i njegova sloboda? Ako čovjek želi nešto zato što je sistem oblikovao njegovu želju, da li je njegov izbor zaista slobodan?
To je veoma važno pitanje i izvan svijeta filma. Jer čovjek može biti fizički slobodan, a ipak rob svojih želja.
Biblija upravo tu pravi zanimljivu razliku. Isus kaže: „Svaki koji čini grijeh rob je grijehu“ (Jovan 8:34).
Dakle, biblijsko ropstvo nije prvenstveno pitanje toga da li je čovjek fizički vezan. Čovjek može hodati gdje želi, a ipak biti rob. Može birati, a ipak birati ono što ga uništava. Može imati hiljadu mogućnosti, a ipak biti rob vlastite prirode.
Zato Isus ne kaže samo „upoznajte istinu“ nego „i poznaćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Jovan 8:32).
Ali ta istina nije samo informacija o strukturi svijeta. Istina je povezana sa samim Hristom: „Ja sam put i istina i život“ (Jovan 14:6).
Četiri „jevanđelja“ Matriks univerzuma
Kada se sva četiri filma posmatraju zajedno, dobija se zanimljiva progresija.
Matrix
Problem: Ne znaš da si zarobljen.
Rješenje: Probudi se.
Matrix Reloaded
Problem: Možda ni sloboda nije stvarna.
Rješenje: Izaberi.
Matrix Revolutions
Problem: Sistem se stalno obnavlja.
Rješenje: Žrtvuj se i prekini ciklus.
Matrix Resurrections
Problem: Sistem više ne mora da te prisiljava – on oblikuje tvoje želje.
Rješenje: Pronađi ljubav, prihvati sebe i redefiniši stvarnost.
To je izuzetno zanimljiv razvoj.
Ali nijedno od ovih rješenja nije biblijsko jevanđelje.
Matriks nasuprot Bibliji
|
Matriks |
Biblija |
|
Čovjek je zarobljen u lažnoj stvarnosti |
Čovjek je rob grijeha |
|
Problem je neznanje |
Problem je grijeh i odvojenost od Boga |
|
Spasenje počinje buđenjem |
Spasenje počinje Božjim pozivom |
|
Istina se otkriva kroz spoznaju |
Istina je Božje otkrivenje |
|
Neo otkriva sebe |
Hrist otkriva Oca |
|
Čovjek pronalazi vlastitu moć |
Bog daje spasenje |
|
Ljubav postaje sila oslobođenja |
Bog je izvor ljubavi |
|
Sloboda je samoodređenje |
Sloboda je oslobođenje od grijeha |
|
Uskrsenje je rekonstrukcija |
Uskrsenje je stvarni povratak iz smrti |
|
Sistem se prevazilazi iznutra |
Bog konačno uništava smrt i zlo |
|
Spasitelj se pronalazi u sebi |
Spasenje dolazi od Boga |
Četvrti Matriks je zapravo priča o čovjekovoj želji za samospasenjem
Možda se upravo ovdje nalazi najdublja poruka cijele franšize.
Čovjek želi da bude slobodan. Ali ne želi da prizna da njegova najveća prepreka možda nije samo spoljašnji sistem.
Čovjek želi da promijeni svijet. Ali ne želi uvijek da promijeni sebe.
Želi istinu. Ali samo onu istinu koju može kontrolisati.
Želi život. Ali bez Boga koji je izvor života.
Želi uskrsenje. Ali bez Boga koji uskrsava mrtve.
Želi spasenje. Ali bez Spasitelja.
Zato Neo predstavlja veoma zanimljivu modernu verziju čovjeka koji pokušava da sam riješi vlastiti egzistencijalni problem.
On se budi. On se oslobađa. On otkriva svoje sposobnosti. On nadilazi ograničenja. On mijenja sistem. I na kraju zajedno sa Triniti postaje sposoban da oblikuje novu stvarnost.
Ali ostaje jedno pitanje: Ko je stvorio stvarnost koju oni sada mogu mijenjati?
Ako nema konačnog Stvoritelja, ko garantuje da je njihova nova stvarnost bolja od stare?
„Matriks“ kao moderna religija
Možda je upravo zato ova franšiza toliko privlačna.
Ona uzima tradicionalne religijske motive:
- pad,
- ropstvo,
- buđenje,
- proroka,
- mesiju,
- žrtvu,
- smrt,
- uskrsenje,
- spasenje,
- novu stvarnost,
a zatim ih oslobađa njihovog izvornog Boga.
Dobijamo religiju bez Boga. Spasenje bez pokajanja. Uskrsenje bez Stvoritelja. Istinu bez objave. Slobodu bez moralnog Zakona. Ljubav bez Boga koji je njen izvor.
To je zapravo veoma karakteristična osobina postmodernog svijeta. Čovjek ne želi nužno da odbaci religiju. On želi da preuzme njene simbole i promijeni njihovo značenje.
Zato Matriks nije jednostavno „hrišćanski film“. On je mnogo zanimljiviji od toga. To je film koji koristi hrišćansku simboliku da bi publici prenio priču o drugačijem obliku spasenja.
A šta je onda pravo uskrsenje?
Na kraju ostaje najvažnije pitanje koje postavlja sam naslov filma.
Neo je uskrsnut. Triniti je uskrsnuta. Ali oni nisu pobijedili smrt. Mašine su samo pronašle način da ih ponovo sastave. To nije konačna pobjeda nad smrću. To je odlaganje smrti.
Biblijska nada je potpuno drugačija. Hrišćanin ne vjeruje da će čovjek jednog dana biti dovoljno tehnološki napredan da popravi mrtvo tijelo. Nada nije u mašinama. Nada nije u programiranju. Nada nije u samospoznaji. Nada nije ni u ljudskoj ljubavi kao autonomnoj kosmičkoj sili. Nada je u Bogu koji ima vlast nad životom i smrću.
„Ja sam uskrsenje i život; koji vjeruje u mene, ako i umre, živjeće“ (Jovan 11:25).
To je razlika između Matriks uskrsnuća i biblijskog uskrsenja.
Matriks može rekonstruisati čovjeka. Bog može uskrsnuti mrtvog čovjeka.
Matriks može simulirati život. Bog je izvor života.
Matriks može oblikovati percepciju stvarnosti. Bog je Stvoritelj stvarnosti.
Matriks može ponuditi slobodu unutar sistema. Bog čovjeka poziva iz ropstva grijehu.
I zato je možda najvažnija poruka koju možemo izvući iz cijele franšize upravo ona koju sami filmovi nikada ne mogu dati: Čovjeku nije dovoljno da se probudi iz jedne iluzije. Mora upoznati Onoga koji je stvorio stvarnost.
Zaključak
Matriks uskrsnuća nije samo nastavak priče o Neu. To je nastavak filozofskog eksperimenta koji je počeo 1999. godine.
Prvi film nas je pitao: „Kako znaš da je stvarnost stvarna?“
Drugi: „Kako znaš da si slobodan?“
Treći: „Može li ljubav i žrtva prekinuti ciklus?“
Četvrti pita: „Šta ako je čak i ono što želiš već oblikovano za tebe?“
To su ozbiljna pitanja.
Ali odgovori koje Matriks nudi ostaju unutar čovjeka. Čovjek treba da se probudi. Čovjek treba da izabere. Čovjek treba da spozna sebe. Čovjek treba da voli. Čovjek treba da redefiniše svoju stvarnost.
Biblija, međutim, počinje na potpuno drugom mjestu. Ne od čovjeka. Od Boga. „U početku stvori Bog nebesa i zemlju“ (Postanje 1:1).
Zato najveća razlika između Matriksovog i biblijskog pogleda na svijet nije u pitanju da li postoji skrivena stvarnost.
Oba pogleda kažu da postoji nešto više od onoga što čovjek vidi. Razlika je u tome ko se nalazi iza te stvarnosti.
Matriks na kraju ostavlja čovjeka sa samim sobom – njegovom sviješću, izborom, ljubavlju i sposobnošću da mijenja stvarnost.
Biblija čovjeka vodi izvan njega samog – ka Bogu, Stvoritelju i Davaocu života.
I upravo zato je simbolika uskrsenja toliko značajna. Jer čovjek može napraviti mašinu koja će simulirati život. Može napraviti virtuelni svijet. Može sačuvati sjećanja. Može rekonstruisati tijelo. Možda će jednog dana napraviti i nevjerovatno naprednu vještačku inteligenciju.
Ali postoji granica koju nijedna tehnologija ne može preći: čovjek ne može sam sebi dati život. Može ga samo primiti.
A ako je tako, onda poslednje pitanje Matriks univerzuma nije „da li je ovo stvarnost?“ nego „ko je dao život ovoj stvarnosti – i kome pripada moj život?“
