Film 2012, reditelja Rolanda Emeriha iz 2009. godine, jedan je od najpoznatijih savremenih prikaza uništenja svijeta. Zemljotresi razaraju gradove, okeani potapaju kontinente, vulkani izbijaju, a čovječanstvo se suočava sa gotovo potpunim uništenjem. Naučnici otkrivaju da se približava globalna katastrofa i da će Zemlja postati gotovo nenastanjiva.
Ipak, iza spektakularnih specijalnih efekata krije se nešto mnogo zanimljivije: 2012 je, posmatrano iz perspektive biblijske teologije, svojevrsna sekularizovana verzija biblijske apokalipse.
Film koristi mnoge motive koji su duboko povezani sa biblijskim narativom: upozorenje o katastrofi, uništenje starog svijeta, pokušaj spašavanja ostatka čovječanstva, arke, zatvorena vrata, razdvajanje onih koji će preživjeti od onih koji neće, katastrofalne vode i konačno pojavljivanje novog svijeta.
Ali postoji jedna ključna razlika. U Bibliji je Bog taj koji kontroliše konačni ishod istorije. U filmu je čovjek taj koji pokušava da ga kontroliše. I upravo tu počinje najzanimljivija teološka analiza.
Kraj svijeta bez Boga
Osnovna pretpostavka filma jeste da se približava globalna katastrofa. Naučnici otkrivaju da se Zemlja suočava sa događajem koji će uništiti većinu čovječanstva.
Zanimljivo je, međutim, da film ne predstavlja kraj svijeta kao Božji sud, već kao posledicu prirodnih i kosmičkih procesa.
To je karakteristično za savremeni sekularni pogled na apokalipsu. Čovjek je uklonio Boga iz priče, ali nije uklonio pitanje kraja svijeta. Drugim riječima, ostala je apokalipsa, ali je nestao Bog apokalipse.
Biblijski prikaz je potpuno drugačiji. Biblija ne predstavlja konačnu katastrofu kao besmisleni kosmički slučaj. Istorija ima početak, tok i cilj. Bog nije posmatrač događaja, već Gospodar istorije.
U Otkrivenju čitamo: „Jer došao je veliki dan njegovog gnjeva i ko može opstati?“ (Otkrivenje 6:17) Kraj istorije, dakle, nije samo pitanje šta će se dogoditi sa planetom, nego i pitanje ko će opstati pred Božjim sudom. To je ogromna razlika.
U filmu je osnovno pitanje kako preživjeti katastrofu?
U Bibliji je osnovno pitanje kako stati pred Boga?
„2012“ i majansko proročanstvo
Sam naslov filma vezan je za popularnu savremenu interpretaciju majanskog kalendara, prema kojoj je 21. decembar 2012. trebalo da označi kraj svijeta.
Istorijski gledano, takvo tumačenje majanskog kalendara bilo je veoma pojednostavljeno i senzacionalističko. Ipak, za film je poslužilo kao idealan okvir za priču o kraju civilizacije.
Tu se pojavljuje još jedan važan kontrast sa Biblijom. Biblija ne daje ljudima datum konačnog kraja svijeta. Hrist kaže: „A o tom danu i o tom času ne zna niko – ni anđeli na nebu, niti Sin, nego samo moj Otac.“ (Matej 24:36)
To je značajno. Biblijska eshatologija ne poziva čovjeka da izračuna datum kraja, nego da bude spreman za njega.
Drugim riječima, lažna apokalipsa pita: „Kada će se to dogoditi?“ Biblijska apokalipsa pita: „Jesi li ti spreman?“
Ekscentrični prorok
Čarli Frost, radio-voditelj, teoretičar zavjere, nepriznati prorok i čovjek na margini društva, poziva se na mnoštvo različitih tradicija – Maje, Hope, Ji Đing (kinesku Knjigu promjena), Bibliju, teoriju pomjeranja Zemljine kore itd. i sve pokušava povezati u jednu veliku sliku. Na kraju se ispostavlja da je bio u pravu. To je ključni obrt: film namjerno preokreće stereotip „teoretičara zavjere“. Čovjek koji izgleda kao ludak zapravo vidi stvarnost bolje od većine racionalnih i institucionalnih ljudi. Posebno je zanimljivo što film pravi kontrast između dva tipa „proroka“. Adrian Helmsli dolazi iz institucije: nauka, laboratorije, podaci, predsjednik, NASA/istraživački timovi. Čarli dolazi sa margine: radio, improvizovana prikolica, teorije zavjere, alternativni izvori.
Ali Čarliju izvor poruke nije Bog – on se bavi sopstvenim istraživanjem, sam „otkriva“ šta se dešava, skrivenu „istinu“, nema povjerenje u institucije…
I tu se pojavljuje jedna vrlo važna biblijska razlika. Pravi prorok nije prvenstveno čovjek koji predviđa budućnost. To je moderna predstava o proroku. U Bibliji je mnogo važnije odakle poruka dolazi i kome pripada slava. Prorok nije neko ko je posebno dobar u prepoznavanju obrazaca. Niti je neko ko ima natprirodnu sposobnost da „vidi šta dolazi“. On je glasnogovornik. Zato je formula karakteristična: „Ovako govori Gospod…“ To potpuno mijenja psihološki profil.
Čarli Frost praktično govori: „Ja sam shvatio šta oni ne žele da vi znate.“ Njemu je važno što je zadovoljio svoj ego. Biblijski prorok govori: „Bog vam govori šta treba da znate.“ To su dvije potpuno različite vrste autoriteta.
Može li, dakle, čovjek izgledati kao prorok, ponašati se kao prorok, govoriti kao prorok – a ipak ne biti prorok? Biblijski odgovor bi bio: apsolutno. U Mateju 24 Isus ne upozorava samo na lažne proroke. On kaže: „Jer će ustati lažni hristosi i lažni proroci…“ Dakle, problem nije nužno u tome što čovjek ne govori ništa. Problem je što može govoriti vrlo uvjerljivo. Čak može dati znak. Čak može pogoditi nešto što će se dogoditi. I upravo zato je biblijski kriterij mnogo dublji od „da li je pogodio budućnost?“ Jer tačno predviđanje samo po sebi nije dokaz da je neko Božji prorok. To je, recimo, upravo ono što nalazimo u Ponovljenom zakonu 13: čak i ako se znak ili predznak ostvari, prorok nije automatski Božji prorok ako njegova poruka odvodi ljude od Boga.
To je mnogo radikalniji kriterij nego što ga savremeni čovjek obično koristi.
Prorok nije čovjek koji zna budućnost. Prorok je čovjek čiji je izvor poruke Bog.
Katastrofa kao sud ili kao prirodna nesreća?
U 2012 katastrofa je prvenstveno prirodni fenomen. Zemlja se raspada, kontinenti se pomjeraju, gradovi nestaju, a okeani prodiru duboko u kopno.
Biblija, međutim, prirodne katastrofe posmatra u širem okviru Božjeg odnosa prema čovječanstvu.
U priči o Potopu, na primjer, katastrofa nije samo prirodni događaj. Ona je istovremeno sud i sredstvo izbavljenja.
Postanje kaže: „Gospod je vidio da čovjek čini veliko zlo na zemlji i da je svaka misao njegovog srca uvijek usmjerena ka zlu.“ (Postanje 6:5) Potop zato nije samo priča o poplavi. To je priča o moralnom stanju čovječanstva.
I tu se 2012 dramatično razlikuje od biblijskog pogleda. U filmu čovjek može biti moralno dobar ili loš, bogat ili siromašan, političar ili običan čovjek – prirodna katastrofa dolazi po sve.
U Bibliji, međutim, sud ima moralni karakter.
Najveća paralela: Nojeva arka
Možda je najzanimljivija veza između 2012 i Biblije upravo koncept arke.
U filmu ljudi grade ogromne brodove koji treba da prežive katastrofalni događaj.
To je gotovo nevjerovatna paralela sa pričom o Noju.
U oba slučaja imamo:
- upozorenje o katastrofi,
- ograničeno vrijeme za pripremu,
- ogromnu katastrofu,
- brod koji pruža zaštitu,
- mali broj preživjelih,
- uništenje starog svijeta,
- i početak nove epohe nakon katastrofe.
Međutim, razlika je presudna.
U Postanju Bog kaže Noju: „Napravi sebi barku od drveta gofera.“ (Postanje 6:14)
Bog daje plan. Bog daje upozorenje. Bog određuje način spasenja. Bog zatvara vrata.
U 2012, naprotiv, čovjek gradi arke. Spasenje više nije božanska inicijativa, nego tajni međunarodni projekat, koji se odvijao u planinama Tibeta.
To je možda najbolji simbol cijelog filma. Nojeva arka predstavlja spasenje koje čovjek prima od Boga. Arke iz filma 2012 predstavljaju spasenje koje čovjek pokušava proizvesti vlastitim sposobnostima.
Ko ulazi u arku?
Ovdje film otvara jedno posebno neugodno pitanje. Ko će biti spašen? U 2012 mjesta na arci nisu dostupna svima. Postoje ograničeni kapaciteti, političke odluke, novac i privilegija.
Drugim riječima, ljudsko društvo pokušava da odgovori na pitanje: Ko je dovoljno vrijedan da preživi?
To je radikalno drugačije od biblijske slike. Noje nije spašen zato što je bio najbogatiji čovjek. Nije spašen zato što je imao politički uticaj. Nije spašen zato što je mogao kupiti kartu.
Biblija kaže: „Ali Noje je našao milost u Gospodnjim očima.“ (Postanje 6:8)
I zatim: „Noje je bio pravedan čovjek, bezazlen među svojim savremenicima. Noje je hodio sa Bogom.“ (Postanje 6:9)
Biblijska priča tako predstavlja sasvim drugačiji princip. Spasenje nije roba. Ne može se kupiti novcem. Ne može se dobiti političkom funkcijom. Ne može se naslijediti od države. I ne određuje ga čovjek.
Novac pred krajem svijeta
Film posebno snažno prikazuje besmislenost bogatstva pred katastrofom. U normalnim okolnostima novac daje čovjeku ogromnu moć. Ali kada se ruše gradovi, tonu kontinenti i raspada civilizacija, bogatstvo odjednom gubi veliki dio svoje vrijednosti.
To je motiv koji Biblija poznaje veoma dobro. U Otkrivenju 6:15–17 opisani su kraljevi, velikaši, bogati i siromašni koji se u trenutku konačnog suda skrivaju pred Bogom. Svi društveni statusi tada prestaju biti važni. Bogat čovjek više nije bogatiji pred smrću. Predsjednik više nije zaštićen svojim položajem. Naučnik više nije zaštićen svojim znanjem. Sluga i gospodar postaju jednaki pred konačnim sudom.
To je jedna od velikih biblijskih poruka apokalipse: kada dođe kraj, čovjeku više ništa ne može koristiti osim njegovog odnosa sa Bogom.
Nauka kao novi „spasitelj“
Jedna od centralnih ideja filma jeste da nauka otkriva problem i pronalazi rješenje.
Naučnici prvi shvataju šta se događa. Oni upozoravaju vlasti. Oni proračunavaju posledice.
A zatim ljudi koriste najnapredniju tehnologiju kako bi izgradili arke. Film zato predstavlja svojevrsnu vjeru u ljudsko znanje.
Nije problem u tome što film pozitivno prikazuje nauku. Naučno znanje može biti od velike koristi. Problem je u tome što nauka u sekularnoj apokaliptičnoj priči preuzima ulogu koju je nekada imao Bog.
Čovjek saznaje problem. Čovjek određuje rješenje. Čovjek gradi arku. Čovjek određuje ko ulazi. Čovjek spašava čovječanstvo.
Biblijska teologija, međutim, insistira na granici ljudske moći. Čovjek može graditi, istraživati i predviđati. Ali ne može sam sebi dati besmrtnost. Ne može ukinuti smrt. Ne može poništiti grijeh. Ne može sam sebe pomiriti sa Bogom.
Bog je prisutan kao simbol, ali odsutan kao djelatni subjekt
Jedan od najzanimljivijih, ali i najdiskretnijih elemenata filma 2012 jeste način na koji je u njemu predstavljena religija. Bog je gotovo stalno prisutan kao simbol, ali je gotovo potpuno odsutan kao djelatni subjekt.
Ljudi se mole. Crkve postoje. Vatikan je prisutan. Vjerski simboli pojavljuju se u trenucima najveće katastrofe. Pojedinci se obraćaju Bogu za pomoć. Ali kada katastrofa počne, Bog ne interveniše. Ljudi se mole, a zemlja se i dalje ruši. Crkve se ruše zajedno sa gradovima. Molitve ne zaustavljaju katastrofu.
To je posebno vidljivo u slučaju pilota Jurija Karpova. U trenutku neposredne opasnosti on se obraća Bogu i moli za život. Avion se zaustavlja tik iznad ponora i čini se da je molitva uslišena. Ipak, ne biva spašen. Njegova molitva nije predstavljena kao nešto što mijenja tok događaja.
Još snažnija je scena u Vatikanu. Dok se ljudi okupljaju na molitvi, ogromni talasi uništavaju Rim i sama bazilika Svetog Petra biva razorena. Vizuelna poruka je snažna: ljudi se obraćaju Bogu, ali Bog ne odgovara intervencijom.
Ako je to bila namjerna poruka autora, onda je 2012 mnogo više od filma katastrofe. On predstavlja svijet u kojem religija i dalje postoji kao ljudska potreba, simbol i kulturno nasleđe, ali više nema stvarnu ulogu u upravljanju istorijom.
Drugim riječima, Bog je prisutan u svijesti čovjeka, ali odsutan iz toka događaja.
I upravo tu film pravi jednu od svojih najvažnijih razlika u odnosu na biblijsku teologiju.
U Bibliji Bog nije samo neko kome se čovjek obraća kada nastupi katastrofa. On je Gospodar istorije. „Ja sam Bog, i nema drugoga Boga, i niko nije kao ja. Od početka javljam što će biti unaprijed.“ (Isaija 46:9–10)
Biblijski Bog nije nemoćni posmatrač događaja. On čuje, djeluje, sudi, izbavlja i na kraju dovodi istoriju do njenog cilja.
Međutim, ovdje treba napraviti još jednu važnu razliku. Biblija ne uči da će svaka molitva automatski rezultirati fizičkim izbavljenjem. Vjernik može da se moli, a da ipak umre. Stefan se molio i bio kamenovan. Hrist se u Getsimaniji molio da ga mimoiđe čaša, ali je ipak prihvatio Očevu volju. Dakle, smrt nakon molitve nije dokaz da Bog nije čuo molitvu.
To je zapravo jedna od ključnih razlika između biblijskog i popularnog shvatanja spasenja.
Film uglavnom poistovjećuje spasenje sa fizičkim preživljavanjem. Ako čovjek ostane živ, on je spašen. Ako umre, njegov pokušaj spasenja je propao.
Biblija, međutim, poznaje sasvim drugačiju logiku. Noje nije bio spašen tako što je Bog uklonio Potop. Bio je spašen kroz Potop. Danilo nije bio spašen tako što je Bog uklonio lavove. Bio je sačuvan u lavovskoj jami. Tri jevrejska mladića nisu bili pošteđeni ognjene peći. Sin Božji je bio sa njima u peći. A Hrist nije izbjegao smrt na krstu. Prošao je kroz smrt da bi je konačno pobijedio.
Zato biblijska nada nije prvenstveno „Bog će učiniti da nikada ne umrem.“ Ona glasi: „Ako umrem, Bog me može uskrsnuti.“
Upravo zato je scena Vatikana teološki zanimljiva. Ako je namjera bila da se pokaže kako molitva ne može spasiti čovjeka od katastrofe, film time zapravo postavlja pitanje na koje sam ne daje odgovor: Šta uopšte znači biti spašen?
Za 2012, odgovor je uglavnom: preživjeti. Za Bibliju, odgovor je mnogo dublji: biti pomiren sa Bogom i imati život koji smrt ne može konačno uništiti.
Zbog toga se može reći da film prikazuje svojevrsni svijet bez transcendentnog spasenja. Čovjek je suočen sa konačnom katastrofom, religija mu može ponuditi molitvu i simboliku, ali stvarno rješenje mora pronaći sam.
I tu dolazimo do možda najdublje poruke filma: Bog je ostavljen kao nemoćni simbol, dok je čovjek preuzeo njegovu ulogu spasitelja.
Naučnici otkrivaju problem. Inženjeri grade arke. Političari odlučuju ko će ući. Novac i moć određuju pristup. Čovjek planira, gradi i pokušava da sačuva čovječanstvo.
Bog se ne pojavljuje kao onaj koji spašava. To je gotovo potpuna suprotnost biblijskoj priči o Noju. U Postanju Bog upozorava Noja, Bog određuje sredstvo spasenja, Bog određuje ko će biti sačuvan i, na kraju, sam Bog zatvara vrata arke.
U 2012 čovjek upozorava čovjeka, čovjek gradi arku, čovjek određuje ko će biti spašen i čovjek pokušava da osigura budućnost čovječanstva.
Nojeva priča govori o Bogu koji spašava čovjeka. „2012“ govori o čovjeku koji pokušava spasiti samog sebe.
U tom smislu film možda nije toliko priča o tome da Boga nema, koliko o svijetu u kojem je Bog prestao da bude potreban. A upravo je to jedna od najvažnijih ideoloških poruka koju možemo iščitati iz njegove apokaliptične vizije.
„Zatvorena vrata“
Još jedna snažna paralela sa pričom o Noju jeste motiv zatvorenih vrata.
U Postanju 7:16 čitamo: „Zatim je Gospod zatvorio vrata za njim.“
To je jedna od najdramatičnijih rečenica u priči o Potopu. Postoji trenutak kada vrijeme pripreme završava. Vrata se zatvaraju. Poslije toga više nema ulaska.
Isti princip nalazimo u Hristovoj priči o deset djevojaka: „I kad su one otišle da kupe, stiže mladoženja, pa one djevojke što su bile spremne uđoše s njim na svadbu, a vrata se zaključaše.“ (Matej 25:10)
Film 2012 koristi sličnu dramatičnu strukturu: postoji ograničeno vrijeme, postoji mjesto za spas, a zatim katastrofa dolazi.
Ali opet postoji ključna razlika. U filmu su vrata rezultat logistike. U Bibliji su vrata dio Božjeg suda.
Ko je odgovoran za katastrofu?
U filmu nema centralnog moralnog krivca. Niko nije odgovoran za ono što se događa. Priroda jednostavno pokreće katastrofu.
Biblijska eshatologija je mnogo radikalnija. Ona ne govori samo da će se svijet jednog dana fizički raspasti. Ona govori da je ljudski svijet već moralno pokvaren.
Problem nije samo u zemlji, vodi, vulkanima ili Suncu. Problem je u čovjeku.
Zato biblijska apokalipsa ne može biti potpuno shvaćena bez pojmova kao što su grijeh, sud, pokajanje, pravednost, milost i spasenje. Bez njih ostaje samo katastrofalni spektakl.
Predsjednik i pitanje ljudskog autoriteta
Film prikazuje političke lidere suočene sa praktično nemogućim izborima. Ko treba biti spašen? Ko treba dobiti mjesto? Koliko ljudi može preživjeti? Kako sakriti informaciju od javnosti?
Ovo otvara jedno od najtežih pitanja apokalipse: da li čovjek ima pravo da odlučuje ko će živjeti, a ko će umrijeti?
Biblijska perspektiva kaže da konačni sud pripada Bogu. „Jer svi ćemo stati pred Hristovu sudsku stolicu.“ (Rimljanima 14:10)
Čovjek može donositi privremene odluke u društvu. Ali konačni sud nad čovječanstvom nije u rukama političara, naučnika ili vjerskih vođa.
Preživjeti nije isto što i biti spašen
Ovdje dolazimo do možda najvažnije razlike.
Film poistovjećuje spasenje sa fizičkim preživljavanjem. Ako si preživio katastrofu – spašen si. Ako si poginuo – nisi.
Biblija pravi mnogo dublju razliku. Čovjek može fizički živjeti, a ipak biti izgubljen. I može izgubiti sadašnji život, a ipak imati nadu u uskrsenje.
Zato Hrist kaže: „Ne bojte se onih što ubijaju tijelo, a ne mogu da ubiju i dušu.“ (Matej 10:28)
Biblijska eshatologija nije prvenstveno priča o tome kako sačuvati nekoliko milijardi ljudi od prirodne katastrofe. To je priča o konačnom odnosu čovjeka prema Bogu.
Čovječanstvo pokušava samo sebe spasiti
Ako bismo morali jednom rečenicom opisati filozofiju filma, mogli bismo reći: čovjek je ugrožen, ali čovjek može pronaći način da spasi sam sebe.
To je jedna od najdubljih razlika između savremenog sekularnog pogleda i biblijske teologije.
Biblija govori o čovjeku koji ne može sam riješiti svoj osnovni problem. A taj problem nije samo zemljotres. Nije vulkan. Nije Sunce. Nije ekološka katastrofa. Nije smrt.
Problem je grijeh. Zato je biblijsko spasenje uvijek Božja inicijativa. „Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji.“ (Efescima 2:8)
Novi svijet na kraju filma
Nakon katastrofe, preživjeli napokon dolaze do novog kopna. Pred njima je novi početak. Stari svijet je praktično nestao, a čovječanstvo dobija priliku da započne iznova. Indikativno, brojanje godina je potpuno „resetovano“ i počinju od prve godine. Nema više hrišćanske ere.
Ovo je još jedna snažna biblijska paralela. Biblija takođe završava pričom o novom svijetu. Ali ovdje razlika postaje ogromna.
Film daje preuređenu Zemlju nakon katastrofe. Biblija daje novo nebo i novu Zemlju.
Otkrivenje 21:1 kaže: „I vidio sam novo nebo i novu zemlju, jer su prethodno nebo i prethodna zemlja prošli.“
Ali biblijski novi svijet nije samo geografski preživljeno zemljište. To je svijet u kojem su konačno uklonjeni problemi patnje i smrti: „I smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni bola više neće biti, jer prošlo je ono što je nekad bilo.“ (Otkrivenje 21:4)
To je nešto što nijedna arka koju je čovjek izgradio ne može ostvariti. Arka može sačuvati čovjeka od vode. Tehnologija može produžiti život. Medicina može liječiti bolest. Ali nijedna ljudska tehnologija ne može ukloniti grijeh i smrt iz ljudskog iskustva. To, prema Bibliji, može učiniti samo Bog.
Film 2012 kao „sekularna Nojeva priča“
Kada se svi elementi saberu, postaje jasno zašto je 2012 toliko zanimljiv za biblijsku analizu. On gotovo nesvjesno ponavlja strukturu Nojeve priče: upozorenje → priprema → arka → katastrofa → mali broj preživjelih → uništenje starog svijeta → novi početak.
Ali mijenja centralni subjekt. U Bibliji: Bog → čovjek. U filmu: čovjek → čovjek.
U Bibliji Bog upozorava. U filmu naučnici upozoravaju.
U Bibliji Bog daje sredstvo spasenja. U filmu čovjek ga konstruiše.
U Bibliji Bog određuje ko će biti spašen. U filmu ljudi odlučuju ko dobija mjesto.
U Bibliji nakon Potopa Bog sklapa savez sa Nojem. U filmu preživjeli jednostavno nastavljaju život.
To je možda najbolji način da razumijemo šta se dogodilo sa biblijskom apokalipsom kada je uklonjen Bog. Struktura je ostala, ali je sadržaj promijenjen.
Holivudska apokalipsa nasuprot biblijskoj apokalipsi
Holivud uglavnom postavlja pitanje: „Kako će svijet izgledati kada počne da se raspada?“
Biblija postavlja dublje pitanje: „Ko će biti spreman kada dođe kraj?“
Holivud se fokusira na zemljotrese, poplave, vulkane, uništene gradove, paniku, tehnologiju, preživljavanje.
Biblija se fokusira na grijeh, sud, Božju pravednost, vjernost, pokajanje, spasenje, uskrsenje, Hristov dolazak, te konačnu obnovu svega.
Zato biblijska apokalipsa nije prvenstveno priča o katastrofi. To je priča o Božjoj pobjedi i vraćanju čovjeka i života u prvobitni poredak, po Božjoj namjeri.
Najveća ironija filma
Možda je najveća ironija 2012 upravo u tome što film pokušava da zamisli kraj svijeta bez Boga, ali pritom koristi strukturu koja je duboko obilježena biblijskim narativom.
Postoji katastrofa. Postoji upozorenje. Postoji arka. Postoje izabrani. Postoji zatvaranje vrata. Postoji uništenje starog svijeta. Postoji mali ostatak. I na kraju postoji novi početak.
Drugim riječima, čak i kada savremena kultura pokušava da odbaci biblijski pogled na svijet, ona često koristi biblijske slike da bi uopšte zamislila apokalipsu.
To nije slučajno. Biblijska priča o Potopu, Sudnjem danu i novom stvaranju toliko je duboko ušla u zapadnu kulturu da se njeni motivi pojavljuju čak i u potpuno sekularnim filmovima.
Zaključak: Ko zapravo može spasiti čovjeka?
2012 je na površini film o katastrofi. Ali ispod površine, on govori o mnogo starijem ljudskom strahu: šta će se dogoditi kada naš svijet više ne bude siguran?
Film na to odgovara:
- Pronađi informacije.
- Izgradi tehnologiju.
- Obezbijedi mjesto.
- Uđi u arku.
- Preživi.
Za ostvarivanje ovih ciljeva možeš koristiti sva raspoloživa sredstva.
Biblija daje drugačiji odgovor. Kada čovjek spozna da se približava konačni sud, njegovo prvo pitanje ne treba da bude: „Kako mogu spasiti svoje tijelo?“ nego „kako mogu biti pomiren sa Bogom?“
Jer prema biblijskoj teologiji najveći problem čovječanstva nije to što će jednog dana nestati civilizacija kakvu vjekovima poznajemo. Najveći problem je što je čovjek odvojen od Boga. Zato je i najveća biblijska nada mnogo veća od preživljavanja jedne katastrofe.
Bog ne obećava samo da će nekoliko ljudi preživjeti uništenje starog svijeta – može preživjeti ko god hoće da se pomiri s Njim i prihvati Plan spasenja. On obećava da će stvoriti novi svijet. Ne samo novi kontinent. Ne samo novu civilizaciju. Ne samo novi početak. Nego svijet u kojem „smrti neće biti više“ (Otkrivenje 21:4).
I tu se završava razlika između 2012 i Biblije.
Holivud zamišlja čovječanstvo koje uspijeva da pobjegne od kraja svijeta. Biblija najavljuje Boga koji će okončati stari svijet grijeha i stvoriti novi.
U 2012 čovjek gradi arku da bi pobjegao od katastrofe. U Bibliji Bog poziva čovjeka da uđe u Njegovo spasenje.
I možda je upravo zato priča o Noju mnogo ozbiljnija od bilo kojeg holivudskog filma katastrofe. Jer biblijsko pitanje nikada nije bilo samo „ko će preživjeti Potop?“ Pravo pitanje je „ko će vjerovati Božjem upozorenju dok još ima vremena?“
