Tip i antitip: Da li je čišćenje grijeha u nebeskom Svetilištu biblijski održiva doktrina? Postoji li predadventni sud?

Biblijsko učenje o konačnom očišćenju grijeha Božjeg naroda prije Drugog Hristovog dolaska najbolje se razumije kroz odnos tipa i antitipa. Starosavezno svetilište, njegove žrtve i sveštenička služba nijesu predstavljali svrhu sami po sebi, već su bili zemaljska slika nebeske stvarnosti i Hristove službe za čovjeka.

Kada se zajedno razmotre 3. Mojsijeva 16, Poslanica Jevrejima, Danilo 7–8 i završne scene iz Otkrivenja, pojavljuje se jasan obrazac: Hristova žrtva je jednom zauvijek prinesena na Golgoti, nakon čega On kao Prvosveštenik služi u nebeskom Svetilištu, a prije Njegovog Drugog dolaska dolazi završna faza te službe povezana sa sudom, konačnim rješavanjem pitanja grijeha i očišćenjem Božjeg naroda.

 

Zemaljsko svetilište kao slika nebeske stvarnosti

Kada je Bog dao nalog Mojsiju da načini svetilište, naglasio je da ono mora biti napravljeno prema uzoru koji mu je pokazan na gori (2. Mojsijeva 25:8–9, 40). To pokazuje da zemaljsko svetilište nije bilo samostalna ustanova, već vidljiva predstava jedne više stvarnosti.

Poslanica Jevrejima to izričito potvrđuje. Zemaljski sveštenici služili su „slici i sjenci nebeskih stvari“ (Jevrejima 8:5), dok je zemaljsko svetilište predstavljalo simbol ili sliku koja je ukazivala na nešto veće (Jevrejima 9:9). Zakon sa svojom obrednom službom imao je „sjenu budućih dobara“ (Jevrejima 10:1).

Prema tome, osnovni tipološki odnos je jasan: zemaljsko svetilište i njegova služba predstavljaju tip, dok su nebesko Svetilište i Hristova prvosveštenička služba antitip.

To znači da se značenje starosaveznih obreda ne iscrpljuje u samom Izraelu. Oni su dati kako bi unaprijed prikazivali Hristovo djelo spasenja.

 

Dan pomirenja kao završetak godišnjeg ciklusa

U svakodnevnoj službi svetilišta prinošene su žrtve za grijeh i vršeno je posredovanje za grešnika. Međutim, jednom godišnje dolazio je poseban dan koji se razlikovao od svih ostalih – Dan pomirenja.

Treća Mojsijeva 16. glava opisuje taj događaj kao završno očišćenje svetilišta, sveštenstva i naroda.

Veliki sveštenik vršio je pomirenje za Svetinju nad svetinjama, Šator sastanka i oltar, i to upravo „zbog nečistoća Izraelovih sinova i zbog njihovih prestupa, svih njihovih grijeha“ (3. Mojsijeva 16:16).

Vrhunac značenja tog dana izražen je riječima: „Jer u ovaj dan izvršiće se očišćenje za vas, da se očistite od svih svojih grijeha; bićete čisti pred Gospodom.“ (3. Mojsijeva 16:30)

Dakle, Dan pomirenja nije bio samo još jedan dan prinošenja žrtava. Njegova posebna svrha bila je konačno rješavanje pitanja grijeha u okviru godišnjeg obrednog ciklusa.

Tokom godine grijeh je bio predmet žrtvene i posredničke službe. Na Dan pomirenja dolazilo je do završnog očišćenja svetilišta i naroda od grijeha.

Ako je čitav sistem svetilišta bio tip nebeskih stvarnosti, onda je opravdano očekivati da i njegov završni čin – Dan pomirenja – ima svoj odgovarajući antitip u Hristovoj nebeskoj službi.

 

Nebesko Svetilište takođe ima svoje očišćenje

Najdirektniji novosavezni tekst koji povezuje zemaljsko i nebesko očišćenje nalazi se u Jevrejima 9.

Nakon što govori o zemaljskom svetilištu i njegovom čišćenju, pisac kaže: „Zato je bilo potrebno da se zemaljske slike onoga što je na nebu čiste na taj način, a ono što je na nebu čisti se žrtvama boljim od takvih žrtava.“ (Jevrejima 9:23)

Odmah zatim objašnjava da Hristos nije ušao u rukotvoreno svetilište, koje je samo „slika pravoga“, nego u samo Nebo, da se sada pojavi pred Božjim licem za nas (Jevrejima 9:24).

Ovaj tekst ima veliki značaj jer Novi savez sam prenosi princip očišćenja sa zemaljskog svetilišta na nebesku stvarnost.

Naravno, to ne znači da je Nebo fizički ili moralno nečisto. Kao što zemaljsko svetilište nije bilo moralno krivo za grijehe Izraelaca, tako ni nebesko Svetilište nije uprljano u doslovnom smislu. Riječ je o svetilištu kao mjestu Božje uprave nad problemom grijeha – mjestu posredovanja, oproštenja, suda i konačnog uklanjanja grijeha.

Zato Jevrejima 9:23 predstavlja jedan od najvažnijih tekstova za razumijevanje antitipskog Dana pomirenja.

 

Golgota je završena žrtva, ali Hristova služba se nastavlja

Važno je jasno razlikovati Hristovu žrtvu od Njegove prvosvešteničke službe.

Hrist se ne žrtvuje više puta. Njegova žrtva na Golgoti bila je potpuna, dovoljna i jednom zauvijek prinesena (Jevrejima 9:12; 10:10–14).

Međutim, ista Poslanica Jevrejima uči da nakon svog vaznesenja Hrist nastavlja da djeluje kao Prvosveštenik.

On „uvijek živi da posreduje“ za one koji kroz Njega pristupaju Bogu (Jevrejima 7:25). On je Prvosveštenik koji služi u „pravom Šatoru koji je podigao Gospod, a ne čovjek“ (Jevrejima 8:1–2). Hrist se u Nebu pojavljuje „pred Božjim licem za nas“ (Jevrejima 9:24).

Dakle, Golgota nije suprotstavljena nebeskoj službi.

Golgota obezbjeđuje žrtvu, a nebeska prvosveštenička služba primjenjuje rezultate te žrtve u djelu spasenja.

Isti princip postojao je i u zemaljskom tipu. Žrtva je morala biti prinesena prije nego što je sveštenik mogao služiti njenom krvlju.

Zato govor o završnom očišćenju nebeskog Svetilišta ni na koji način ne umanjuje potpunost Hristove žrtve. Naprotiv, završna služba postoji upravo zahvaljujući savršenoj žrtvi koja je već prinesena.

 

Danilo 7 i predadventni sud

Knjiga proroka Danila dodaje veoma važan element: sud koji se odvija na Nebu prije uspostavljanja konačnog Božjeg kraljevstva.

U Danilu 7 prorok vidi kako se postavljaju prijestoli, Pradavni sjeda, nebeski sud zasjeda i „knjige se otvaraju“ (Danilo 7:9–10).

Nakon toga Sin Čovječji dolazi pred Predavnog i prima vlast, slavu i kraljevstvo (Danilo 7:13–14).

Redoslijed događaja je značajan.

Mali rog još uvijek djeluje. Zatim zasjeda sud. Poslije suda uklanja se vlast neprijateljskih sila i kraljevstvo se daje svetima Svevišnjega (Danilo 7:21–27).

Dakle, ovaj sud se ne odvija tek nakon što su sveti već primili kraljevstvo. Sud prethodi tom događaju.

To znači da Danilo 7 opisuje nebeski sud prije konačnog uspostavljanja Božjeg kraljevstva, odnosno prije završetka istorije grijeha.

Ovaj sud se prirodno uklapa u antitipski Dan pomirenja. U starosaveznom tipu Dan pomirenja bio je dan konačnog rješavanja pitanja grijeha Božjeg naroda. U Danilu 7 vidimo nebesku scenu u kojoj se razmatraju knjige, donosi presuda i opravdavaju sveti prije nego što prime kraljevstvo.

 

Danilo 8 i opravdanje Svetilišta

Danilo 8 donosi još jednu važnu izjavu: „Do dvije hiljade i trista večeri i jutara, Svetilište će se očistiti [opravdati].“ (Danilo 8:14)

Hebrejski glagol upotrijebljen u ovom tekstu može nositi značenje opravdanja, vraćanja u pravo stanje ili vindikacije. Zbog toga različiti prevodi koriste izraze kao što su „očistiti“, „opravdati“, „obnoviti“ ili „vratiti u pravo stanje“.

Zato nije mudro cijelu doktrinu graditi samo na jednoj mogućoj nijansi te riječi.

Međutim, kontekst je veoma značajan.

Vizija Danila 8 proteže se prema „vremenu kraja“ (Danilo 8:17, 19). Na njenom završetku pojavljuje se događaj koji se odnosi upravo na Svetilište i njegovo ponovno uspostavljanje u ispravan položaj.

Kada se Danilo 7 i 8 čitaju zajedno, pojavljuje se očigledna paralela:

U Danilu 7 završna nebeska scena predstavlja sud.

U Danilu 8 završna scena predstavlja opravdanje ili očišćenje Svetilišta.

To snažno ukazuje da su sud i završno rješavanje pitanja Svetilišta različiti aspekti iste velike završne faze Božjeg djela.

 

Sud se događa prije Hristovog dolaska

Otkrivenje dodatno potvrđuje da Božji završni sud počinje prije Drugog Hristovog dolaska.

U Otkrivenju 14:6–7 anđeo još uvijek objavljuje vječno Jevanđelje stanovnicima Zemlje i poziva ljude da se boje Boga: „Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas njegovog suda.“

Važan je glagolski oblik: čas Božjeg suda je došao dok se Jevanđelje još uvijek propovijeda svijetu.

Samo nekoliko stihova kasnije pojavljuje se Sin Čovječji na oblaku i počinje žetva Zemlje (Otkrivenje 14:14–16), što predstavlja završetak istorije i Hristovu intervenciju.

Redoslijed je, prema tome: objavljivanje poslednje poruke svijetu → čas suda → završna žetva.

To odgovara redoslijedu iz Danila 7: istorija zemaljskih sila → nebeski sud → predavanje kraljevstva svetima.

Zato Biblija daje snažan osnov za zaključak da postoji nebeski sud koji prethodi Drugom Hristovom dolasku.

 

Otvaranje nebeskog hrama i Svetinje nad svetinjama

Otkrivenje dodatno koristi slike povezane sa završnom službom svetilišta.

U Otkrivenju 11:19 kaže se: „I Božji hram se otvorio na nebu i pokazao se kovčeg njegovog saveza u njegovom hramu.“

Kovčeg saveza u zemaljskom svetilištu nalazio se u Svetinji nad svetinjama, prostoru koji je bio naročito povezan sa Danom pomirenja.

Zato prikaz otvorenog nebeskog hrama i Kovčega saveza prirodno upućuje na završne događaje povezane sa Božjim Zakonom, sudom i konačnim pomirenjem.

U Otkrivenju 15:5–8 ponovo se otvara hram na Nebu. Nakon toga slijede poslednja zla, a u jednom trenutku hram se ispunjava dimom Božje slave tako da „niko nije mogao ući u hram“ dok se ne završe sedam zala.

To pokazuje da nebeska posrednička služba ima svoj završetak.

 

Vrijeme kada se slučaj svakog čovjeka zaključuje

Posebno snažan dokaz da se nebeski sud završava prije Hristovog dolaska nalazi se pri samom kraju Otkrivenja.

Hrist izjavljuje: „Ko je nepravedan, neka i dalje čini nepravdu. Ko je pogan, neka se i dalje pogani. A ko je pravedan, neka i dalje čini pravdu, i ko je svet, neka i dalje bude svet. Evo, dolazim brzo i donosim platu, da platim svakome prema njegovom djelu.“ (Otkrivenje 22:11–12)

Ovdje je stanje svakog čovjeka već konačno utvrđeno: nepravedan ostaje nepravedan, a pravedan ostaje pravedan.

Tek nakon toga Hrist kaže: „Evo, dolazim brzo.“

Dakle, mora postojati trenutak prije Drugog dolaska kada je vrijeme odluke završeno i kada su slučajevi ljudi konačno riješeni.

To se savršeno uklapa u simboliku Dana pomirenja.

U zemaljskom tipu Dan pomirenja bio je trenutak završnog obračuna sa grijehom Izraela. U antitipu prije Hristovog povratka dolazi završna faza Njegove prvosvešteničke službe u kojoj se konačno rješava pitanje grijeha Njegovog naroda.

 

Brisanje grijeha prije Hristovog povratka

Sličan redoslijed može se prepoznati i u Petrovoj propovijedi: „Pokajte se, dakle, i obratite se da se izbrišu vaši grijesi, da bi od Gospodnjeg lica došla vremena okrepljenja i da bi on poslao Isusa Hrista…“ (Djela 3:19–20)

Ovaj tekst sam po sebi ne treba koristiti kao jedini dokaz završnog čišćenja, jer se pojedini djelovi rečenice mogu različito gramatički povezivati.

Međutim, u svjetlu ostalih biblijskih tekstova veoma je značajno što se pojavljuju isti motivi: pokajanje → brisanje grijeha → završno Božje djelovanje → Hristov povratak.

 

Tipološki obrazac je dosledan

Kada se čitava biblijska slika posmatra zajedno, odnos tipa i antitipa postaje veoma jasan.

U zemaljskom sistemu postojala je žrtva. U antitipu postoji Hristova jedinstvena žrtva na Golgoti.

Postojao je sveštenik koji je služio na temelju žrtve. U antitipu Hrist kao Prvosveštenik služi u nebeskom Svetilištu.

Postojala je svakodnevna služba pomirenja. Hrist nakon vaznesenja posreduje za one koji kroz Njega dolaze Bogu.

Na kraju godišnjeg ciklusa postojao je Dan pomirenja, vrijeme završnog očišćenja svetilišta i naroda. U završnoj fazi istorije Biblija prikazuje nebeski sud, opravdanje Svetilišta, završetak Hristove posredničke službe i konačno utvrđivanje sudbine ljudi.

Nakon zemaljskog Dana pomirenja godišnji ciklus svetilišne službe bio je završen.

Nakon završetka antitipskog djela Hrist više ne dolazi radi posredovanja za grijeh, već dolazi „drugi put, ne radi grijeha, nego radi spasenja onih koji ga željno očekuju“ (Jevrejima 9:28).

 

Ne radi se o „seljenju“ Hrista između nebeskih prostorija

Pri tumačenju ove teme korisno je napraviti još jednu važnu razliku.

Biblijski dokaz za završnu fazu Hristove nebeske službe ne zavisi od tvrdnje da se Hrist nakon vaznesenja nalazio u doslovnom prvom odjeljenju nebeskog Svetilišta, a zatim se kasnije fizički preselio u drugu prostoriju.

Poslanica Jevrejima jasno govori da je Hrist nakon vaznesenja ušao u samo Nebo i pojavio se pred Božjim licem za nas (Jevrejima 9:24).

Zato je sigurnije razumjeti tipologiju svetilišta prvenstveno kao prikaz različitih funkcija i faza plana spasenja, a ne kao opis nebeske geografije.

Svetinja i Svetinja nad svetinjama, svakodnevna služba i Dan pomirenja, predstavljaju različite aspekte Božjeg postupanja sa problemom grijeha.

Na taj način tipologija ostaje potpuno usklađena sa Poslanicom Jevrejima.

 

Konačna slika plana spasenja

Biblijsko svjedočanstvo može se sažeti u nekoliko povezanih koraka.

Na Golgoti je prinesena savršena i dovoljna žrtva za grijeh.

Nakon vaznesenja Hrist služi kao Prvosveštenik u nebeskom Svetilištu i posreduje za svoj narod.

Pred završetak istorije nastupa završna faza Njegove službe, koju tipološki predstavlja Dan pomirenja.

Danilo tu fazu prikazuje kao nebeski sud i opravdanje Svetilišta.

Otkrivenje pokazuje da se taj sud odvija dok se Jevanđelje još uvijek objavljuje svijetu i da se završava prije Drugog Hristovog dolaska.

Kada se nebeska služba završi, slučaj svakog čovjeka je konačno utvrđen.

Tada Hrist više ne dolazi kao Prvosveštenik koji posreduje za grijeh, već kao Kralj koji donosi nagradu i izbavljenje svom narodu.

Prema tome, biblijska doktrina o konačnom očišćenju grijeha u nebeskom Svetilištu ne počiva na jednom izolovanom tekstu. Ona proizlazi iz međusobno povezane strukture Svetog pisma:

3. Mojsijeva 16 daje tip.

Jevrejima 8–10 objašnjava njegovu nebesku stvarnost u Hristovoj službi.

Danilo 7–8 smješta završni sud i opravdanje Svetilišta u vrijeme kraja.

Otkrivenje 11, 14, 15 i 22 pokazuje da ta služba završava prije Hristovog Drugog dolaska.

Na taj način čitav sistem svetilišta dobija svoje puno značenje.

Golgota obezbjeđuje žrtvu. Hristova nebeska služba primjenjuje njene rezultate. Završni sud i očišćenje rješavaju problem grijeha u odnosu na Božji narod i Božju vladavinu. Posredovanje se završava, sudbine su konačno utvrđene, a zatim se Hrist vraća po one koji su Njegovi.

To je antitipski Dan pomirenja – završna faza plana spasenja prije Drugog Hristovog dolaska.

 

Odgovor na primjedbu da grijeh običnog Izraelca nije krvlju unošen direktno u Svetinju

Na prigovor: „Grijeh običnog Izraelca nije krvlju unošen u Svetinju, prema tome nije mogao biti tamo akumuliran, pa nema potrebe za kasnijim čišćenjem Svetilišta“, sažeti odgovor je sledeći:

Prvo, Levitska knjiga nikada ne kaže da je samo krv unesena iza zavjese mogla povezati grijeh sa svetilišnim sistemom.

Drugo, kada krv nije unošena, Levitska 10:17–18 izričito povezuje jedenje žrtve od strane sveštenika sa „nošenjem krivice“ i pomirenjem.

Treće, krv običnog pokajnika stavljala se na oltar za žrtve paljenice, a upravo se taj oltar na Dan pomirenja morao očistiti.

Četvrto, Levitska 16 izričito kaže da se Svetilište čisti zbog „nečistoća, prestupa i svih grijeha“ Izraela, a ne samo zbog krvi koja je ranije unošena u njega.

Peto, isti ljudi kojima je tokom godine već bilo „oprošteno“ ipak učestvuju u završnom Danu pomirenja, kada se narod čisti „od svih svojih grijeha“. Dakle, oproštenje i završno očišćenje predstavljaju dva različita aspekta rješavanja problema grijeha.

Zbog toga bismo čak rekli da je korisno korigovati tradicionalnu formulaciju, a ne odustati od doktrine.

Ne mora se reći: „Svaki priznati grijeh bio je krvlju fizički prenesen u unutrašnjost Svetilišta.“

Mnogo preciznije je: „Kroz svakodnevnu službu pokajani grijesi bili su obuhvaćeni svetilišnim sistemom pomirenja i čovjeku je bilo oprošteno; na završnom Danu pomirenja cjelokupni problem grijeha u odnosu na Božji narod i Svetilište bio je konačno očišćen i uklonjen.“

Tako postavljena, tipologija je mnogo čvršća, jer ne zavisi od sporne teorije o tačnoj „putanji“ svakog pojedinačnog grijeha, nego od onoga što Levitska knjiga izričito kaže.

A to se odlično nadovezuje na ono što smo ranije ustanovili o antitipu: Hristovo svakodnevno posredovanje donosi stvarni oproštaj, dok završna služba nebeskog Svetilišta donosi konačno sudsko razrješenje i brisanje grijeha prije Drugog dolaska.