Podjela životinja na čiste i nečiste danas se često predstavlja kao ostatak drevnog jevrejskog ceremonijalnog sistema koji za hrišćane više nema nikakvog značaja. Prema tom shvatanju, svinja, školjke ili druge životinje koje Biblija označava kao nečiste bile su zabranjene Izraelcima iz ritualnih razloga, dok je dolaskom Novog saveza ta razlika nestala.
Međutim, kada se ovo pitanje posmatra kroz cijelo Sveto pismo, a ne samo kroz nekoliko izolovanih stihova, takav zaključak postaje mnogo manje uvjerljiv. Dodatno, savremena saznanja o zoonozama, parazitima, toksinima i načinu ishrane pojedinih životinja pokazuju da biblijske uredbe nisu bile iracionalne niti proizvoljne.
Važno je, ipak, napraviti jednu razliku na samom početku: nauka ne može dokazati da je neki Božji uput trajno obavezan. To je teološko pitanje koje mora biti riješeno iz Svetog pisma. Nauka može pokazati nešto drugo – da iza pojedinih biblijskih ograničenja postoji veoma razumna praktična i zdravstvena dimenzija.
1. Podjela na čiste i nečiste životinje nije nastala sa Mojsijem
Jedan od najozbiljnijih problema za tvrdnju da su čiste i nečiste životinje samo dio „jevrejskog ceremonijalnog zakona“ nalazi se još u Postanju.
Prije nego što je postojao Izrael, prije Sinaja i vjekovima prije Levitskog zakonika, Noju je rečeno da u barku uvede različit broj čistih i nečistih životinja:
„Od svake čiste životinje uzmi po sedam… a od životinja koje nisu čiste po dvije.“ (Postanje 7:2)
Ista podjela pojavljuje se u Postanju 7:8, a poslije Potopa Noje prinosi žrtve upravo od čistih životinja i čistih ptica (Postanje 8:20).
To još samo po sebi ne dokazuje da je u Nojevo vrijeme svaka pojedinost kasnijeg propisa iz Levitskog zakonika 11 bila data kao zakon o ishrani. Tekst u tom trenutku naročito povezuje čiste životinje sa žrtvama. Ali dokazuje nešto veoma važno: kategorija „čisto – nečisto“ nije proizvod Mojsijevog sistema niti je nastala radi nacionalnog izdvajanja Izraelaca.
Ona postoji prije izraelske države, levitskog sveštenstva i Sinajskog saveza.
Levitski zakonik 11 i Ponovljeni zakon 14, prema tome, ne moraju stvarati novu biološku podjelu; oni detaljno objašnjavaju koje životinje pripadaju kojoj kategoriji i koje su određene za ljudsku ishranu.
2. Levitski zakonik ne predstavlja sve životinje kao hranu
Ovdje postoji jedna važna pojmovna razlika koja se često izgubi u savremenoj raspravi.
Današnji čovjek obično polazi od pretpostavke: životinja = potencijalna hrana.
Zatim govori o „čistoj hrani“ i „nečistoj hrani“.
Ali biblijska perspektiva je drugačija. U Levitskom zakoniku 11 Bog određuje koje životinje Izraelci smiju jesti, a koje ne smiju. Drugim riječima, nisu sva živa bića automatski klasifikovana kao ljudska hrana.
Kod kopnenih životinja kriterijum predstavljaju razdvojeni papci i preživanje. Kod vodenih životinja peraja i krljušt. Slijedi razvrstavanje ptica i drugih životinja.
Zato tvrdnja „Bog je u Novom savezu očistio svu hranu“ sama po sebi ne rješava pitanje. Prvo treba utvrditi šta Sveto pismo podrazumijeva pod hranom.
Ako nešto prema Božjoj definiciji nije određeno za ljudsku ishranu, onda argument „sva hrana je čista“ ne dokazuje da je predmet koji nije smatran hranom odjednom postao hrana.
3. Zabrana nije predstavljena samo kao hramski ritual
Levitski zakonik 11 završava veoma zanimljivim obrazloženjem:
„Budite sveti, jer sam ja svet.“ (Levitski zakonik 11:44-45)
Dakle, tekst ne kaže jednostavno: „Nemojte ovo jesti zato što pripada obredu Svetilišta.“
Propis se povezuje sa svetošću, razlikovanjem i poslušnošću Bogu.
Sličnu vezu nalazimo u Ponovljenom zakonu 14. Najprije dolazi podsjećanje da je narod posvećen Bogu, a zatim uputstvo o životinjama koje se mogu i ne mogu jesti.
Naravno, iz toga ne treba izvući zaključak da hrana čovjeka spasava ili da uzdržavanje od određene životinje nekoga opravdava pred Bogom. To bi bilo potpuno drugo pitanje.
Poslušnost ne predstavlja sredstvo spasenja. Ali činjenica da nas poslušnost ne spasava ne znači da Božje praktične upute postaju nevažeće i besmislene.
4. Proroci ne govore kao da je svinja postala beznačajna kategorija
Posebno je zanimljiv Isaija.
U Isaiji 65:2-5 jedenje svinjskog mesa nalazi se među postupcima pobunjenog naroda. Još upečatljiviji je Isaija 66:15-17, gdje se u kontekstu Božjeg suda pominju oni koji jedu svinjsko meso, ono što je odvratno i miševe.
Ta mjesta imaju i jasan kontekst idolopokloničkih običaja, pa ne treba iz njih izvlačiti više nego što tekst dopušta. Ali jedna činjenica ostaje neobična ako pretpostavimo da je podjela čisto–nečisto samo privremena ceremonijalna formalnost: prorok koristi jedenje životinja označenih kao nečiste kao negativnu sliku čak u kontekstu budućeg Božjeg suda.
Nigdje kod proroka ne nalazimo očekivanje da će dolaskom Mesije svinja ili miš biti reklasifikovani kao poželjna ljudska hrana.
5. Isusova rasprava u Marku 7 nije bila o svinjetini
Ovo pitanje je detaljnije obrađeno u posebnom članku o Marku 7:19, ali za ovu temu dovoljno je primijetiti osnovni kontekst.
Spor počinje zato što Isusovi učenici jedu neopranim rukama prema farisejskoj tradiciji (Marko 7:2-5). Paralelni tekst u Mateju završava Isusovim objašnjenjem: „A jesti neopranih ruku ne čini čovjeka nečistim.“ (Matej 15:20)
Tema, dakle, nije pitanje može li se jesti svinja, miš ili školjka, nego može li dozvoljena hrana postati izvor moralne ili ritualne nečistoće zato što nije izvršeno tradicionalno pranje ruku.
Zanimljivo je da ni među savremenim stručnjacima više nije sasvim neupitno popularno prevođenje Marka 7:19 kao „Tako je Isus proglasio svu hranu čistom“. Studija Logana Williamsa objavljena 2024. u časopisu New Testament Studies zaključuje da bi takav uobičajeni prevod trebalo napustiti. Autor izraz καθαρίζων πάντα τὰ βρώματα tumači unutar Isusovog argumenta o probavi i ritualno onečišćenoj hrani, a ne kao ukidanje jevrejskih pravila o dozvoljenim vrstama životinja.
To je posebno značajno zato što do tog zaključka nije potrebno doći polazeći od pretpostavke da biblijske prehrambene uredbe moraju ostati na snazi. Do njega se može doći jednostavno analizom jezika i istorijskog konteksta teksta.
6. Petrovo ponašanje poslije Hristovog vaskrsenja predstavlja ozbiljan problem za teoriju ukidanja
Djela apostolska 10 vjerovatno predstavljaju još jači argument.
Petar u viziji vidi različite životinje i dobija nalog da zakolje i jede. Njegova reakcija glasi: „Nipošto, Gospode, jer nikada nisam jeo ništa pogano ni nečisto.“ (Djela 10:14)
Ovo se događa godinama nakon Hristove službe.
Ako je Isus u Marku 7 javno ukinuo razlikovanje čistih i nečistih životinja, onda jedan od njegovih najbližih učenika očigledno nije razumio da se to dogodilo.
Još značajnije, sam Petar kasnije objašnjava značenje vizije:
„Bog mi je pokazao da nijednog čovjeka ne zovem poganim ili nečistim.“ (Djela 10:28)
Predmet vizije bile su životinje; njena poruka odnosila se na ljude. Životinjske kategorije poslužile su kao simbol kojim je Petar pripremljen da prestane neznabošce smatrati ljudima sa kojima se ne smije družiti ili koji ne bi biti sudionici Božje blagodati.
Moguće je teološki raspravljati da li vizija ima i dodatne implikacije za hranu. Ali nije dobra egzegetska metoda zanemariti objašnjenje koje sam Petar daje i proglasiti simbol glavnom porukom, a nadahnuto objašnjenje sporednim.
7. Ni apostolski sabor nije zaključio da više nema nikakvih pravila o hrani
U Djelima 15 apostoli raspravljaju šta treba zahtijevati od neznabožaca koji prihvataju Hrista.
Među zaključcima nalazimo uzdržavanje od krvi i mesa udavljenih životinja (Djela 15:20, 29).
To samo po sebi ne dokazuje da je sabor u tom trenutku ponovio svaki propis Levitskog zakonika 11. Ali dokazuje nešto drugo: ideja da je Novi savez automatski ukinuo sve Božje uredbe vezane za ishranu jednostavno nije tačna.
Apostoli još uvijek smatraju određene prehrambene granice relevantnim za neznabožačke hrišćane.
8. A šta je sa Pavlom?
Najčešće se navode Rimljanima 14, 1. Timoteju 4 i Kološanima 2.
Ali ni jedan od tih tekstova eksplicitno ne kaže: „Životinje koje je Bog nazvao nečistim sada su čiste.“
U 1. Timoteju 4:3-5 Pavle govori o ljudima koji zabranjuju hranu „koju je Bog stvorio da je sa zahvalnošću uzimaju“, a zatim kaže da se ona posvećuje „Božjom riječju i molitvom“.
Upravo izraz „koju je Bog stvorio da je uzimaju“ postavlja pitanje: šta je Bog odredio kao hranu?
Molitva nije sredstvo kojim se mijenja priroda predmeta. Ne bismo tvrdili da je otrovna gljiva postala bezbjedna zato što smo se prije jela pomolili. Molitva zahvalnosti pretpostavlja nešto što je već legitimno za upotrebu.
Rimljanima 14 prvenstveno raspravlja o sporovima među vjernicima, jedenju ili nejedenju, vegetarijanstvu, danima i savjesti. Pavle koristi i pojam koinos – „obično/pogano“ – koji nije isto što i standardna kategorija akathartos, „nečisto“, iz popisa životinja.
Isto tako, 1. Korinćanima 10 govori o mesu povezanom sa idolopoklonstvom i mesarama, a ne o reklasifikaciji životinjskih vrsta. Sve to je vezano za problematiku i dileme svakodnevnog življenja s kojima su se hrišćani susretali u grčko-rimskom svijetu tog vremena.
Drugim riječima, nijedan od ovih tekstova nije ni približno tako eksplicitan kao Levitski zakonik 11 i Ponovljeni zakon 14.
Ako se tvrdi da je nešto što je Bog izričito zabranio kasnije izričito dozvolio, razumno je očekivati jasan tekst kojim se ta promjena ustanovljava.
Takvog teksta nema.
Šta o svemu tome može reći nauka?
Ovdje treba biti naročito pažljiv.
Biblijski izraz „nečisto“ nije sinonim za „otrovno“.
Bog nije rekao da će svako ko pojede svinjetinu oboljeti, niti da se od svake čiste životinje može jesti bilo šta bez rizika. Govedina, piletina i dozvoljene vrste ribe takođe mogu prenositi mikroorganizme, parazite ili toksine ako su zaražene ili nepravilno pripremljene.
Prema tome, tvrdnja „svaka nečista životinja je uvijek opasna, a svaka čista uvijek bezbjedna“ nije naučno održiva – niti je Biblija to ikada tvrdila.
Ali kada pogledamo određene vrste koje Biblija isključuje iz ishrane, pojavljuju se vrlo interesantne činjenice.
9. Svinja i zoonoze
Jedan od klasičnih primjera je trihineloza.
CDC navodi da čovjek može dobiti trihinelozu konzumiranjem sirovog ili nedovoljno termički obrađenog mesa koje sadrži larve Trichinella, među kojim se navode svinjetina i meso divlje svinje. CDC istovremeno korektno navodi da je u SAD bolest danas rijetka upravo zahvaljujući savremenom uzgoju i pravilima pripreme mesa.
To je važna nijansa: savremena tehnologija može smanjiti rizik, ali činjenica da smo razvili veterinarsku kontrolu, industrijske standarde, zamrzavanje i određene temperature termičke obrade ne mijenja biologiju životinje.
Još ozbiljniji primjer predstavlja Taenia solium, svinjska pantljičara. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da se crijevna infekcija dobija konzumiranjem nedovoljno pečene zaražene svinjetine. Jaja parazita mogu kod ljudi dovesti do cisticerkoze, a zahvatanje centralnog nervnog sistema do neurocisticerkoze i epileptičnih napada. SZO procjenjuje da je T. solium odgovoran za oko 30% slučajeva epilepsije u mnogim endemskim područjima.
Posebno je zanimljiv hepatitis E.
SZO navodi da se zoonotski genotipovi hepatitisa E mogu prenijeti konzumiranjem sirovog ili nedovoljno termički obrađenog mesa. U svom pregledu sigurnosti hrane SZO posebno navodi nedovoljno termički obrađene proizvode od svinje kao važan izvor.
Evropska agencija za sigurnost hrane takođe je zaključila da su svinje i divlje svinje glavni rezervoari prehrambenog hepatitisa E u Evropi i da odgovarajuća termička obrada predstavlja glavnu zaštitu.
Ništa od ovoga ne znači da će osoba koja pojede svinjetinu obavezno oboljeti.
10. Školjke su još upečatljiviji primjer
Biblijski kriterijum za vodene životinje zahtijeva peraja i krljušt. Time iz prehrane ispadaju, između ostalog, ostrige, dagnje i drugi školjkaši.
Savremena biologija objašnjava jednu njihovu neobičnu osobinu.
Mnogi školjkaši su filtratori. Oni se hrane filtrirajući ogromne količine vode.
FDA navodi da ostrige, dagnje, školjke i slični organizmi na taj način mogu koncentrisati mikroorganizme, ljudske patogene, toksigene mikroalge i druge štetne materije iz vode; u nekim okolnostima koncentracije u njihovom tkivu mogu biti mnogo veće nego u okolnoj vodi.
CDC navodi da se Vibrio prirodno nalazi u priobalnim vodama i da ga ostrige tokom filtriranja mogu koncentrisati u svom tkivu. Neke infekcije vrstom Vibrio vulnificus mogu imati izuzetno težak tok.
Sličan problem postoji kod norovirusa. CDC navodi sirove ostrige i druge filtrirajuće školjkaše kao poznat izvor zaraze upravo zato što mogu koncentrisati virusne čestice iz kontaminirane vode.
Još interesantniji su morski biotoksini.
Školjke mogu akumulirati toksine koje proizvode određene alge. Za paralitičke toksine školjkaša FDA upozorava da ih obična termička obrada ne mora uništiti; neki takvi toksini su dovoljno stabilni da ni kuvanje ni zamrzavanje nisu pouzdano rješenje.
Ponovo, to ne znači da je svaka dagnja otrovna.
Ali pokazuje da životinja koju Biblija nije svrstala među namirnice ima biološku sposobnost koncentrisanja upravo onih stvari koje čovjek ne želi koncentrisane u svojoj hrani.
To je teško nazvati besmislenom podjelom.
11. Nauka ipak ne treba da se zloupotrebljava
U odbrani biblijskih uredbi ponekad se koriste slabi ili pseudonaučni argumenti. Oni zapravo više štete nego što pomažu.
Nije potrebno tvrditi da je svinjetina „puna toksina“, da je svaka nečista životinja opasnija od svake čiste, niti pokušavati za svaku životinju iz Levitskog zakonika pronaći neku posebnu bolest.
Takav dokaz Biblija ne zahtijeva.
Čiste životinje takođe mogu biti izvor bolesti. Govedina može prenositi patogene i parazite. Dozvoljene ribe mogu sadržati toksine ili teške metale. Loše pripremljena piletina dobro je poznat izvor alimentarnih infekcija.
Zato je racionalnija tvrdnja mnogo umjerenija: savremena nauka pokazuje da najmanje kod nekoliko vrlo karakterističnih grupa koje Biblija isključuje postoje objektivni i ponekad izraziti zdravstveni rizici povezani sa njihovom biologijom i načinom ishrane.
To ne dokazuje božansko porijeklo uredbe, ali ozbiljno potkopava tvrdnju da je ona bila proizvoljna, primitivna ili besmislena.
12. Argument zdrave logike
„Danas možemo bezbjedno da je jedemo“ nije isto što i „Bog ju je odredio za hranu.“ Ovo je vjerovatno najjednostavnija logička greška u raspravi.
Savremeni čovjek može uzgajati životinju u kontrolisanim uslovima, testirati je, zamrznuti meso, zagrijati ga na određenu temperaturu i značajno smanjiti mikrobiološki rizik.
Ali iz toga ne slijedi: „Prema tome, Bog je sada tu životinju odredio za ljudsku hranu.“
To su dvije različite tvrdnje.
Tehnologija može nešto učiniti manje rizičnim. Ona ne može sama promijeniti biblijsku definiciju.
13. Promjena saveza ne mijenja automatski biologiju
Ako je razlog razlikovanja životinja makar djelimično povezan sa njihovom prirodom, ekologijom i prikladnošću za ljudsku ishranu, postavlja se jednostavno pitanje:
Šta se u biologiji svinje, ostrige ili lešinara promijenilo Hristovim raspećem? Ništa. Podjela životinja na „čiste“ i „nečiste“ je po logici stvari trajna kao bilo koji prirodni zakon. To nije nešto što se može „dekretom“ proglasiti „nevažećim“.
Zato tvrdnja da je određeni propis prestao važiti zahtijeva teološki dokaz, a ne samo konstataciju da živimo u Novom savezu. Biblijska teologija nas upravo uči da je Bog dosledna Ličnost, i to bi trebalo biti osnovno polazište za sva naša izvedena tumačenja.
Postoje stvari koje su očigledno prestale sa starosaveznim obrednim sistemom: žrtvovanje životinja, levitsko sveštenstvo i zemaljska služba Svetilišta imaju jasnu tipološku funkciju vezanu za Hristovu žrtvu.
Ali koja je tipološka funkcija svinje? Šta ona predstavlja što je Hristova smrt „ispunila“? Takav argument obično se jednostavno pretpostavlja.
14. Sama oznaka „ceremonijalni zakon“ nije dokaz
Hrišćanska teologija često govori o moralnom, građanskom i ceremonijalnom dijelu Mojsijevog zakona. Takva podjela može biti korisna za sistematizaciju.
Ali sama Biblija ne stavlja natpis „CEREMONIJALNO – UKIDA SE NA KRSTU“ iznad Levitskog zakonika 11.
Zato nazvati određene upute „ceremonijalnim“ ili „jevrejskim“ nije završetak rasprave. To je tvrdnja koju tek treba dokazati.
Posebno kada:
- podjela čisto–nečisto postoji prije Sinaja;
- proroci je i dalje koriste kao značajnu;
- Isus nigdje eksplicitno ne kaže da su zabranjene životinje postale hrana;
- Petar poslije Hristovog vaskrsenja i dalje odbija da jede nečisto;
- apostolska zajednica i dalje poznaje prehrambene zabrane.
15. Zdravstvena uredba ne mora biti uslov spasenja da bi bila dobra
Ovdje se često pravi lažna dilema: ili moramo jesti samo čiste životinje da bismo bili spaseni – ili uredba više uopšte nije važna.
Ne postoji razlog da biramo između ta dva ekstrema.
Čovjek se ne spasava time što ne jede svinjetinu. Ali čovjek se ne spasava ni pravilnom higijenom, izbjegavanjem alkohola, fizičkom aktivnošću ili dovoljno dugim i redovnim spavanjem – pa ipak sve to može biti veoma mudro i važno.
Ako je Bog dao uputstvo šta je prikladno za hranu, poslušnost tom uputstvu je izraz povjerenja u Stvoritelja, a ne pokušaj zasluživanja spasenja.
16. Najjednostavnije pitanje ostaje bez dobrog odgovora
Ako su biblijske prehrambene uredbe zaista ukinute, gdje je tekst koji to jasno kaže?
Ne tekst o neopranim rukama.
Ne vizija čije objašnjenje glasi da ljude („neznabošce“) ne treba nazivati nečistima.
Ne rasprava o mesu žrtvovanom idolima.
Ne rasprava o slaboj i jakoj savjesti.
Ne upozorenje protiv asketa koji zabranjuju ono što je Bog stvorio za hranu.
Nego jednostavna tvrdnja: „Životinje koje je Bog ranije zabranio za jelo sada su dozvoljene.“ Takvog teksta nema.
Nasuprot tome, eksplicitne uredbe o tome koje životinje jesu, a koje nisu pogodne za hranu postoje.
Zato je sa stanovišta zdrave hermeneutike sigurnije jasne tekstove koristiti za tumačenje nejasnih, nego nejasnim tekstovima ukidati jasne.
Zašto je ova tema posebno nepopularna na Balkanu
Na velikom dijelu Balkana pitanje svinjetine nije samo pitanje ishrane. Ona je duboko ugrađena u tradicionalnu kuhinju, porodične običaje i svakodnevne prehrambene navike. Pečenje, pršuta, slanina, kobasice, razne vrste suhomesnatih proizvoda i svinjska mast predstavljaju uobičajene namirnice u mnogim domaćinstvima.
Uz to, svinjetina je među najpristupačnijim vrstama mesa. Zbog toga biblijska zabrana svinje za mnoge ljude ne predstavlja apstraktno teološko pitanje. Ona direktno zadire u ono što su navikli da jedu od djetinjstva, u porodične proslave i u ekonomsku računicu domaćinstva.
Upravo tu treba biti svjestan jednog jednostavnog psihološkog problema: čovjek mnogo lakše prihvata tumačenje koje potvrđuje ono što već radi i što mu odgovara.
To, naravno, samo po sebi ne dokazuje da je određeno tumačenje pogrešno. Ali znači da naše navike ne smiju postati kriterijum kojim određujemo šta biblijski tekst „mora“ da znači.
Ako je određena hrana jeftina, ukusna i kulturno prihvaćena, to još uvijek nije biblijski argument za njenu dozvoljenost.
Drugim riječima, pitanje ne bi trebalo da glasi „kako da protumačimo Bibliju tako da ne moramo mijenjati svoju ishranu?“ nego „šta Biblija zaista uči, čak i ako odgovor zahtijeva promjenu naših navika?“
To je uostalom princip koji važi daleko šire od prehrane. Kada Božja Riječ dođe u sukob sa porodičnom tradicijom, kulturom ili ličnim interesom, hrišćanin se suočava sa izborom autoriteta.
Posebno je slab argument tvrdnja da se svinjetina mora koristiti zato što je najjeftinija.
Čovjeku nisu potrebne velike količine mesa da bi se zdravo hranio. Jaja, mahunarke, sočivo, pasulj, grašak, žitarice i druge namirnice mogu obezbijediti značajan dio potrebnih proteina, dok postoje i druge vrste mesa i ribe koje se mogu koristiti prema mogućnostima domaćinstva.
Zbog toga ekonomska praktičnost može objasniti zašto je neka navika raširena, ali ne može odlučiti da li je ona u skladu sa Svetim pismom.
Možda upravo zato biblijska podjela na čiste i nečiste životinje izaziva toliko otpora u kulturama u kojima je svinjetina svakodnevna namirnica. Problem nije uvijek u tome što je biblijski tekst nejasan. Ponekad je problem u tome što je njegova poruka vrlo nepraktična i nepoželjna za ono što smo navikli da radimo.
Ali praktičnost nikada nije bila konačni kriterijum istine.
Ako čovjek vjeruje da je određeno uputstvo dao Stvoritelj, tada pitanje cijene, ukusa ili tradicije postaje sekundarno. Razumna reakcija nije tražiti način da se uputstvo ukloni, nego razmotriti kako ga primijeniti na najrazumniji način u sopstvenim okolnostima.
Zaključak
Biblijski argument za trajnu relevantnost podjele čistih i nečistih životinja ne zavisi prvenstveno od svinjske pantljičare, trihinele, hepatitisa E ili toksina u školjkama.
Njegov temelj je mnogo jednostavniji: Bog je napravio razliku.
Razlika postoji prije Sinaja. Mojsijev zakon je jasno primjenjuje na ljudsku ishranu. Proroci je ne predstavljaju kao beznačajnu. Isus se u raspravama koje se najčešće koriste protiv nje zapravo bavi drugim pitanjem. Petar godinama poslije Isusa još uvijek nije jeo ništa nečisto. Nigdje u Novom savezu ne nalazimo nedvosmislenu objavu da su životinje koje je Bog označio kao nečiste promijenile svoj status.
Nauka tome dodaje zanimljivu praktičnu dimenziju. Ona ne može proglasiti Božji uput važećim ili nevažećim, ali pokazuje da su neke od najkarakterističnijih zabranjenih životinja rezervoari zoonoza, domaćini parazita ili biološki koncentratori mikroorganizama i toksina.
Savremena kontrola hrane može mnoge od tih rizika smanjiti. Ali sposobnost čovjeka da nešto učini relativno bezbjednim za jelo nije isto što i Božja odluka da je to namijenjeno za hranu.
Možda je zato najrazumniji odnos prema ovim uredbama upravo najjednostavniji: ako je Stvoritelj organizma dao uputstvo o tome šta je prikladno da taj organizam jede, logično je pretpostaviti da On o tome zna više od nas.
