Odakle potiče ideja o sveopštem spasenju i može li se pomiriti s biblijskim učenjem o konačnom sudu?
Postoji ideja koja se povremeno pojavljuje kroz istoriju hrišćanstva, a poslednjih decenija ponovo dobija naročitu popularnost: na kraju će svi biti spašeni. Ne samo pravednici. Ne samo oni koji su se u ovom životu obratili Bogu. Navodno će, nakon dovoljno dugog perioda kažnjavanja ili pročišćenja, čak i najokorjeliji grešnici konačno prihvatiti Božju milost.
U najradikalnijem obliku ove ideje ide se još dalje: na kraju će biti spašen i sam Lucifer, odnosno Sotona.
Prema tom shvatanju, Božja ljubav je toliko velika, a Njegova pobjeda toliko potpuna, da nijedno razumno biće ne može zauvijek ostati izvan Božjeg prisustva. Pakao bi u tom scenariju zato bio samo privremena kazna i sredstvo pročišćenja, a ne konačna sudbina.
Na prvi pogled takva ideja može zvučati veoma privlačno. Ako je Bog ljubav, zašto bi dozvolio da bilo koje Njegovo stvorenje zauvijek propadne?
Ali upravo ovdje nastaje ozbiljan problem: šta se događa kada ovu ideju ne procjenjujemo prvenstveno prema tome koliko nam je privlačna, nego prema onome što kaže biblijsko otkrivenje?
Ideja ima svoje ime: apokatastaza
U istoriji hrišćanske teologije ova ideja se najčešće povezuje s grčkim izrazom apokatastasis, koji označava obnovu, ponovno uspostavljanje ili vraćanje u prvobitno stanje.
Sam izraz potiče iz Djela apostolskih 3:21, gdje Petar govori o „vremenima obnove svega“ (apokatastaseōs pantōn). Međutim, problem nastaje kada se taj izraz automatski protumači kao tvrdnja da će svako pojedinačno stvorenje biti spašeno, bez obzira na svoj konačni odnos prema Bogu.
U ranom hrišćanstvu pojavili su se različiti oblici ovakvog razmišljanja. Kliment Aleksandrijski je, na primjer, naglašavao vaspitni i iscjeljujući karakter Božjih kazni, dok je Origen u III vijeku razvio mnogo sistematičniji koncept konačne obnove.
Origen je smatrao da će Božji plan na kraju dovesti razumna bića do obnove u Bogu. Njegova teologija bila je pod snažnim uticajem filozofskih pretpostavki o prirodi duše, slobodi i konačnom cilju stvaranja. Zbog toga je njegovu doktrinu nemoguće svesti na jednostavnu rečenicu: „Bog je ljubav, zato će svi biti spašeni.“
Bila je to mnogo složenija filozofsko-teološka konstrukcija.
Zanimljivo je i da je pitanje uključivanja samog Sotone u ovu obnovu sporno čak i kada govorimo o Origenu. Postoje izvori koji njegovu apokatastazu tumače kao univerzalnu, uključujući i demone, dok drugi ukazuju na mjesta gdje Origen izričito isključuje konačno obraćenje Sotone.
Dakle, bilo bi istorijski neprecizno tvrditi da je Origen prvi izmislio učenje da će Lucifer biti spašen. Preciznije je reći da je Origen jedan od najvažnijih ranih mislilaca koji su sistematizovali ideju konačne obnove svih razumnih bića, a kasnija tradicija je tu ideju povezivala i sa konačnim spasenjem đavola.
Zašto je ideja toliko privlačna?
Razlog je prilično jednostavan.
Biblija zaista govori o ogromnoj Božjoj ljubavi.
Bog „želi da se svi ljudi spasu“ (1. Timoteju 2:4).
„Gospod… ne želi da iko propadne, već da svi dođu do pokajanja.“ (2. Petrova 3:9)
Hrist je umro za grešnike. Bog poziva ljude na spasenje.
Ako se ovi tekstovi čitaju izolovano, lako je doći do zaključka da ako Bog želi da se svi spasu i ako je Njegova sila neograničena, onda će se na kraju svi zaista i spasiti.
Ali to je već dodatni zaključak.
Biblija pravi veoma važnu razliku između Božje želje da se svi spasu i tvrdnje da će svi zaista biti spašeni. To nije isto.
Bog može iskreno željeti spasenje čovjeka, a ipak čovjeku ostaviti mogućnost da Božju milost odbije. Upravo zato biblijska slika spasenja nikada nije samo priča o Božjoj volji. Ona je istovremeno priča o čovjekovom odgovoru na tu volju.
Problem nastaje kada se pojedini tekstovi pretvore u cijelu doktrinu
Jedan od glavnih argumenata univerzalizma nalazi se u riječima apostola Pavla: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti.“ (1. Korinćanima 15:22)
Ili: „…da bude Bog sve u svemu.“ (1. Korinćanima 15:28)
Na prvi pogled, ovo zvuči kao jasan dokaz da će svi bez izuzetka biti spašeni.
Ali kontekst je presudan. U 1. Korinćanima 15 Pavle govori o uskrsenju i redoslijedu uskrsenja: „Hristos kao prvina, potom oni koji su Hristovi o njegovu dolasku.“
Dakle, „svi“ u ovom kontekstu ne znači da će svako razumno biće biti spašeno bez obzira na svoj odnos prema Hristu. Još važnije, izraz „Bog sve u svemu“ govori o konačnoj Božjoj pobjedi i potpunom uspostavljanju Njegove vlasti. On sam po sebi ne kaže da će svaki pojedinac biti spašen.
To je važna razlika – konačna pobjeda Boga nije isto što i univerzalno spasenje svih pojedinaca.
Biblija govori i o drugoj strani konačnog ishoda
Ako želimo biti dosledni, ne smijemo birati samo tekstove koji odgovaraju našoj željenoj slici Boga.
Isus je, na primjer, govorio o „uskim vratima“ i rekao: „Uđite na uska vrata.“ A zatim dodaje da su široka vrata i širok put koji vode u propast, dok je malo onih koji nalaze put života (Matej 7:13–14).
Ako će na kraju svi bez izuzetka biti spašeni, ova upozorenja postaju veoma teško razumljiva.
Još direktnije Isus govori u Mateju 25, u priči o ovcama i jarcima. Na kraju suda jedni odlaze u „život vječni“, a drugi u „kaznu vječnu“ (Matej 25:46).
Ovdje je posebno važno da se za oba ishoda koristi ista riječ – aionios, „vječni“.
Ako se „vječni život“ odnosi na konačno i trajno stanje, onda je veoma teško tvrditi da „vječna kazna“ u istom iskazu nužno znači samo privremeni period.
Naravno, postoje različita tumačenja značenja grčke riječi aionios, ali univerzalizam ne može jednostavno pretpostaviti da ona znači „vječan“ kada govori o životu, a „privremen“ kada govori o kazni.
Najozbiljniji problem: biblijski sud nije samo kaznena terapija
Jedna od važnih pretpostavki apokatastaze jeste da je kazna prvenstveno terapijska.
Drugim riječima, čovjek čini zlo, Bog ga kažnjava, kazna ga pročišćava, čovjek se konačno pokaje – svi se vraćaju Bogu.
Takva zamisao ima određenu unutrašnju logiku. Ali biblijsko učenje o sudu ide dalje. Sud nije predstavljen samo kao Božja terapija nad grešnikom. Posebno ne konačni sud.
On je i Božja presuda nad nosiocima zla. Otkrivenje 20 govori o konačnom sudu pred velikim bijelim prijestolom. Mrtvi uskrsli u „drugom uskrsenju“ stoje pred Bogom i sudi im se prema njihovim djelima.
Nakon toga dolazi slika „ognjenog jezera“. A zatim dolazi jedna posebno snažna rečenica: „I ko se god nije našao zapisan u Knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.“ (Otkrivenje 20:15)
Primijetimo logiku teksta. Ne kaže da će svi će nakon određenog perioda biti oslobođeni. Naprotiv, govori o konačnom razdvajanju na osnovu Božjeg suda, pri čemu uništenje nepokajanih nosilaca grijeha podrazumijeva anihilaciju za vječnost – zlih ljudi i palih anđela.
Šta je sa Luciferom?
Ovdje univerzalističko shvatanje nailazi na još veći problem.
Biblija o Sotoni ne govori samo kao o izgubljenom čovjeku kojem je potrebno iscjeljenje. Sotona je prikazan kao protivnik Boga, zavodnik i neprijatelj Božjeg naroda.
U Otkrivenju 12:9 nazvan je „velika aždaja“, „stara zmija“, „đavo i Sotona“.
A u Otkrivenju 20:10 čitamo: „I Đavo koji ih je varao bio je bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje i zvijer i lažni prorok; i biće podvrgnuti sudu dan i noć, kroz epohe epoha.“
To je jedan od najtežih tekstova za teoriju da će se Sotona na kraju pokajati i biti spašen.
Jer tekst ne opisuje Sotonino pročišćenje, pokajanje, obnovu, pomirenje s Bogom. Opisuje konačni sud nad njim.
Ako bi se tvrdilo da će se Sotona ipak spasiti, tada bi se moralo pokazati gdje Biblija govori o njegovom budućem pokajanju. Takvog teksta nema.
„Ali Bog je ljubav, Njegova ljubav je neograničena“
Ovo je možda najčešći argument. I svakako je tačno: „Bog je ljubav.“ (1. Jovanova 4:8)
Ali iz toga ne slijedi da zato Bog nikada neće konačno suditi.
Isti Bog koji je ljubav jeste i svet i pravedan. Biblijska poruka ne suprotstavlja Božju ljubav i Božju pravdu. Naprotiv, krst pokazuje kako se te dvije stvarnosti susreću.
Na krstu vidimo Božju ljubav prema grešniku – ali istovremeno vidimo koliko je ozbiljan problem grijeha.
Ako je grijeh toliko bezazlen da se na kraju sve samo od sebe završava spasenjem, onda postaje teško objasniti zašto je bila potrebna tako dramatična žrtva Sina Božjeg.
Krst govori upravo suprotno – grijeh je toliko ozbiljan, a Božja ljubav prema čovjeku toliko velika, da je Bog u Hristu učinio ono što čovjek sam nije mogao učiniti.
Sloboda je još jedan veliki problem univerzalizma
Ako je konačno spasenje neizbježno za sva razumna bića, postavlja se pitanje: Može li stvorenje na kraju zaista odbiti Boga?
Ako može – onda univerzalno spasenje nije garantovano. Ako ne može – onda se postavlja pitanje šta se dogodilo sa slobodom.
Ovo je jedan od najdubljih filozofskih problema apokatastaze. Savremena filozofska literatura i dalje raspravlja može li se univerzalno spasenje pomiriti sa stvarnom slobodom.
Zagovornik univerzalizma može odgovoriti: „Bog će na kraju toliko jasno pokazati svoju ljubav da će svako slobodno izabrati Boga.“
Ali onda dolazimo do drugog pitanja: Zašto bi takav slobodan izbor bio zagarantovan u budućnosti, a ne u sadašnjosti?
Ako je čovjek danas sposoban slobodno odbaciti Boga, nema očiglednog biblijskog razloga da pretpostavimo da će nakon smrti biti prisiljen ili neizbježno naveden na pokajanje.
Konačni sud u Bibliji nije prikazan kao beskonačni proces pregovora
Jedna od ključnih karakteristika biblijske eshatologije jeste konačnost.
Postoji vrijeme odluke. Postoji vrijeme milosti. Postoji Hristov dolazak. Postoji uskrsenje. Postoji sud. I postoji konačan ishod.
Zato Isus poziva: „Pomirite se s Bogom.“ Ne kaže: „Ne brinite, svi ćete se jednog dana svakako pomiriti.“
Apostolska propovijed takođe nije glasila: „Na kraju će svi biti spašeni.“ Naprotiv, ljudi su pozivani na pokajanje, vjeru i obraćenje. „Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojih“ (Djela 3:19). Poziv na pokajanje ima smisla upravo zato što je odgovor čovjeka na Božju milost stvaran i važan.
„Obnova svega“ ne znači nužno „spasenje svih“
Vratimo se zato na tekst koji je bio važan za nastanak apokatastaze – Djela 3:21.
Petar govori o „vremenima obnove svega“. Ali šta je predmet obnove? Kontekst govori o ispunjenju Božjih obećanja, uspostavljanju onoga što je Bog najavio kroz proroke i konačnoj pobjedi Hrista.
Biblija zaista uči da će Bog obnoviti stvaranje. Otkrivenje završava veličanstvenom slikom novog neba i nove zemlje. Ali obnova svijeta nije isto što i rehabilitacija Sotone. Bog može potpuno obnoviti svemir upravo tako što će konačno ukloniti zlo i njegove nosioce iz njega.
Jedna važna razlika: pobjeda nad zlom nije spasenje zla
Ovo je možda najvažnija tačka.
Univerzalizam ponekad pretpostavlja da ako Bog pobijedi, onda svi moraju biti spašeni.
Ali Biblija pokazuje drugačiji model: Bog pobjeđuje tako što konačno uklanja grijeh, smrt i pobunu iz svog stvaranja.
Otkrivenje 21:4 kaže da više neće biti smrti, ni žalosti, ni plača, ni bola. Ne kaže da će Bog pretvoriti sve pobunjenike u pravednike bez obzira na njihov odgovor. Konačna pobjeda Boga znači da grijeh više neće imati mjesto u novom stvaranju. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da će sam grijeh na kraju biti pomiren s Bogom.
Šta onda znači da je Bog „sve u svemu“?
Kada Pavle kaže „da bude Bog sve u svemu“ (1. Korinćanima 15:28), to ne znači da će svako biće biti spašeno. Može značiti da će Božja vlast, slava i prisutnost konačno biti potpuno ostvarene u obnovljenom poretku.
Drugim riječima, ništa više neće ugrožavati Božju vlast. Smrt će biti pobijeđena. Grijeh će biti osuđen. Sotona će biti poražen. Božji narod će biti spašen. Tvorevina će biti obnovljena. I Bog će biti „sve u svemu“.
To je mnogo bliže cjelokupnoj biblijskoj slici nego ideja da će čak i Sotona jednog dana sjesti među otkupljene i slaviti Boga.
Najveća slabost ideje nije u tome što je „previše milostiva“
Važno je ovo naglasiti. Problem univerzalizma nije u tome što govori previše lijepo o Bogu. Naprotiv, želja da se niko ne izgubi može proisteći iz pogrešne predstave o kakvoći ljubavi.
Problem nastaje kada se naša želja za određenim ishodom postavi iznad jasnih upozorenja Svetog pisma. Biblijsko otkrivenje nas ne poziva da nagađamo da li će Bog možda na kraju spasiti Sotonu. Ono nas poziva da vjerujemo Bogu, primimo Njegovu milost i upozorimo druge na ozbiljnost suda.
Šta možemo sa sigurnošću reći?
Možemo reći da Bog:
- želi spasenje ljudi;
- ne uživa u smrti grešnika;
- poziva sve ljude na pokajanje;
- pruža spasenje kroz Isusa Hrista;
- oprašta grijehe onima koji mu se vraćaju;
- na kraju će pobijediti grijeh, smrt i Sotonu;
- obnoviće svoje stvaranje;
- donijeti pravedan i konačan sud.
Ali ne možemo iz Biblije legitimno izvući zaključak da će na kraju će svi ljudi biti spašeni bez obzira na svoj odgovor Bogu, a Lucifer će se pokajati i biti vraćen u Božju porodicu.
Za takvu tvrdnju nedostaje biblijski temelj. Štaviše, direktni tekstovi o konačnom sudu idu u suprotnom pravcu.
Zaključak: Božja pobjeda ne znači da će pobuna biti rehabilitovana
Ideja da će na kraju svi biti spašeni, pa čak i Lucifer, ima dugu istoriju. U njenom najrazvijenijem ranohrišćanskom obliku povezana je s učenjem o apokatastazi, naročito s Origenom, mada su detalji njegovog vlastitog stava prema konačnoj sudbini Satane predmet istorijske rasprave.
Ideja se hrani stvarnim biblijskim istinama:
- Bog je ljubav.
- Bog želi da se ljudi spasu.
- Hrist je umro za grešnike.
- Bog će obnoviti sve što je grijeh pokvario.
- Bog će konačno pobijediti.
Ali iz tih istina ne slijedi da će svako biće biti spašeno. Biblija istovremeno govori o konačnom sudu, konačnom razdvajanju, konačnom uništenju smrti i konačnoj presudi nad Sotonom.
Zato je mnogo sigurnije ostati uz ono što je otkriveno nego pokušavati popuniti ono što nije otkriveno. Bog će na kraju zaista pobijediti. Ali biblijska pobjeda nije pobjeda u kojoj se Bog na kraju nagodi sa nosiocima pobune. Šta bismo onda trebali misliti o svim groznim zločinima kroz istoriju i nepravdama svih vrsta? I zar bi pokajanje, samoodricanje i pobožan život na kraju imali isti ishod kao i život u bezakonju? Po univerzalističkom scenariju, sve to na kraju bi postalo nevažno.
Ali Božja pobjeda je pobjeda u kojoj pobuna prestaje, grijeh je uklonjen, smrt je uništena, Sotona je poražen, a pravednost i život vječni nastanjuju obnovljeno stvaranje.
I upravo zato biblijski poziv nije „ne brini, na kraju će svi biti spašeni“ nego „danas, ako slušate njegov glas, nemojte da vam srce otvrdne“ (Jevrejima 3:15; uporedi sa 2. Korinćanima 6:2; vidi takođe i Luka 13:3).
