Da li filmovi samo predviđaju ono što dolazi – ili pomažu da to dođe?
Postoji neobičan fenomen koji je teško potpuno ignorisati: pojedini holivudski filmovi prikazali su tehnologije, društvene obrasce i bezbjednosne scenarije koji su se godinama ili decenijama kasnije počeli pojavljivati u stvarnosti. Naravno, većina takvih podudarnosti može se objasniti kreativnom ekstrapolacijom postojećih trendova. Ali kada se tome dodaju dokumentovane veze između Holivuda, vojske, obavještajnih službi, tehnoloških kompanija i političkih struktura, pitanje postaje zanimljivije.
Možda problem nije u tome što Holivud „zna budućnost“. Možda je mnogo važnije to što je Holivud dio sistema koji budućnost zamišlja, prikazuje, normalizuje, a ponekad i učestvuje u njenom stvaranju.
Holivud nije izolovani svijet mašte
Uobičajena predstava o Holivudu jeste da scenarista nešto izmisli, režiser to snimi, a publika pogleda film. Stvarnost je mnogo složenija.
Američka vojska decenijama sarađuje sa filmskom industrijom. Produkcijama se omogućava pristup vojnoj opremi, lokacijama i stručnim konsultantima, dok zauzvrat vojska dobija određenu kontrolu nad načinom na koji će biti predstavljena. Postoje i dokumentovani primjeri saradnje obavještajnih struktura sa filmskom i televizijskom industrijom.
To ne znači da je svaki film propaganda. Ali ruši ideju da su Holivud i državni aparat dva potpuno odvojena svijeta.
Isto važi za tehnologiju. Naučnici, futuristi i tehnološki stručnjaci sve češće učestvuju u stvaranju filmskih vizija budućnosti. Film zato može biti mnogo više od proizvoda mašte jednog scenariste. On može biti mjesto gdje se susreću umjetnost, nauka, tehnologija i strateško razmišljanje.
Terminator: kada naučna fantastika postane tehnološka stvarnost
Terminator je jedan od najboljih primjera.
Filmovi prikazuju vještačku inteligenciju koja postaje autonomna, razvija sopstvene ciljeve i koristi robotske sisteme za djelovanje u fizičkom svijetu. Kada se film pojavio, takav scenario je izgledao kao fantazija.
Danas imamo sasvim stvarne autonomne sisteme, naprednu robotiku, mašinsko učenje, autonomne dronove i sve ozbiljnije rasprave o tome koliko odlučivanja treba prepustiti mašinama.
Naravno, to nije isto što i Skynet.
Ali osnovna ideja – mašina koja više nije samo alat kojim čovjek neposredno upravlja – prešla je iz naučne fantastike u ozbiljno tehnološko i vojno pitanje.
Važno je, međutim, razumjeti mehanizam. Kameron nije morao imati tajnu informaciju. Dovoljno je bilo spojiti postojeći razvoj računara, vojnu automatizaciju i ideju vještačke inteligencije sa pitanjem: šta ako sistem jednog dana bude dovoljno autonoman da počne samostalno donositi odluke?
To je upravo ono što futuristi rade.
Minority Report: od fikcije do prediktivnog društva
Još je zanimljiviji Manjinski izvještaj (Minority Report).
Film iz 2002. godine prikazuje društvo u kojem se kriminal pokušava spriječiti prije nego što se dogodi. Sistem analizira informacije i procjenjuje buduće ponašanje.
Naravno, stvarni svijet nema ljude koji vide budućnost. Ali razvijeni su sistemi koji koriste velike količine podataka za procjenu vjerovatnoće određenih događaja, ponašanja ili rizika.
Tu se pojavljuje Palantir, kompanija nastala početkom 2000-ih, čiji je rani razvoj bio usko povezan sa američkim obavještajnim sektorom. CIA-in investicioni ogranak In-Q-Tel bio je među ranim investitorima, a obavještajni analitičari učestvovali su u testiranju i razvoju sistema.
To ne dokazuje da je Palantir nastao zbog Minority Reporta. Ali pokazuje nešto mnogo važnije: ideje koje su u Holivudu izgledale kao futuristička fikcija istovremeno su postajale predmet stvarnog tehnološkog razvoja u državnom i privatnom sektoru.
Danas je pitanje više nije li moguće analizirati ogromne količine podataka radi procjene budućeg ponašanja. Pitanje je koliko daleko takvi sistemi treba da idu.
Film kao laboratorija budućnosti
Upravo tu se pojavljuje jedan od ključnih ljudi u cijeloj priči – futuristički dizajner Džon Anderkofler (John Underkoffler).
Za Minority Report nije bilo dovoljno napraviti običan filmski interfejs. Producenti su angažovali stručnjake da razmišljaju kako bi čovjek mogao koristiti računare u budućnosti.
Čuveni interfejs kojim Tom Kruz manipuliše podacima pokretima ruku nije bio samo vizuelni efekat. Anderkofler je kasnije osnovao kompaniju koja je razvijala upravo takve prostorne računarske interfejse.
Ovdje dobijamo vrlo zanimljivu petlju: tehnološka ideja → filmska vizija → javna imaginacija → stvarni tehnološki proizvod.
Film nije jednostavno „predvidio“ tehnologiju. Čovjek koji je pomagao da se ta budućnost zamisli kasnije je radio na njenom stvarnom razvoju.
To je možda najbolji primjer zašto je izraz „predviđanje budućnosti“ pomalo pogrešan. Nekada se budućnost ne predviđa. Ona se prvo zamišlja.
Matrix: kada fikcija postane mentalna priprema
Matriks je otišao korak dalje.
Njegova centralna ideja nije samo vještačka inteligencija. Mnogo dublje pitanje jeste: šta ako čovjek više ne može pouzdano razlikovati stvarnost od simulacije?
Danas nemamo Matriks. Ali imamo deepfake tehnologiju, sintetički video, kloniranje glasa, generativnu vještačku inteligenciju i sve veći problem razlikovanja autentičnog sadržaja od vještački proizvedenog.
Ponovo, film nije predvidio konkretnu tehnologiju. Ali je veoma rano prepoznao jedan fundamentalni problem: šta se događa kada tehnologija postane sposobna da proizvede uvjerljivu alternativnu stvarnost? To pitanje danas više nije filozofska fantastika.
Her i Ex Machina: kada mašina postane emocionalni partner
Her je zanimljiv iz potpuno drugog razloga.
U njemu vještačka inteligencija nije prikazana kao vojni neprijatelj. Ona postaje prijatelj, sagovornik i na kraju emocionalni partner.
To je mnogo suptilnija vizija budućnosti. Danas AI sistemi mogu voditi prirodne razgovore, održavati kontekst, prilagođavati stil komunikacije i stvarati snažan osjećaj lične interakcije.
Tehnologija iz filma još nije ostvarena u potpunosti, ali je osnovna ideja postala mnogo manje nezamisliva.
Ex Machina (2014) u svojoj srži istražuje emocionalnu manipulaciju i privlačnost. Mladi programer Kaleb dobija zadatak da sprovede test na Avi, androidu sa naprednom AI. Kako test napreduje, između njih se razvija prividna emotivna i romantična povezanost, ali film postavlja pitanje da li mašina zaista osjeća emocije ili ih koristi kao oruđe za postizanje sopstvenih ciljeva.
I tu filmovi mogu imati drugačiju funkciju od upozorenja. Ne moraju reći: „Ovo će se dogoditi.“ Dovoljno je da čovjeku pokažu: „Zamisli da ovo postane normalan dio života.“
Granica mogućeg se tako pomjera.
Black Mirror: budućnost kao ekstrapolacija sadašnjosti
Crno ogledalo (Black Mirror) je možda najbolji primjer zato što njegovi autori uglavnom ni ne tvrde da imaju tajne informacije.
Njegova metoda je jednostavnija: uzeti nešto što već postoji i pokazati šta bi se moglo dogoditi ako se taj trend razvije do krajnjih granica.
U Sunovratu (Nosedive) društvene ocjene postaju gotovo univerzalna valuta društvenog statusa. U drugim epizodama digitalni trag čovjeka postaje osnova za njegovo virtuelno „oživljavanje“, a virtuelni svjetovi postaju zatvoreni sistemi u kojima ljudi mogu biti kontrolisani.
To je važna lekcija. Često nije potrebno znati budućnost da bi se ona relativno dobro pogodila. Dovoljno je vrlo dobro razumjeti sadašnjost.
Ali kada se takva vizija jednom pojavi u kulturi, ona počinje djelovati i povratno. Ljudi je gledaju, inženjeri je gledaju, investitori je gledaju, političari je gledaju. Ideja koja je bila fikcija postaje koncept o kojem je moguće ozbiljno razgovarati.
Holivud kao kulturna priprema javnosti
Ovdje se približavamo najzanimljivijem dijelu cijele teme.
Postoji velika razlika između predviđanja budućnosti i pripremanja ljudi za budućnost.
Ako se određena tehnologija pojavi iznenada, društvo može reagovati strahom i otporom. Ali ako je ista ideja desetljećima prisutna u filmovima, serijama i popularnoj kulturi, ona više nije potpuno nepoznata.
Biometrijski nadzor? Već viđen.
Autonomni roboti? Već viđeni.
Virtuelni svjetovi? Već viđeni.
AI koji razgovara sa čovjekom? Već viđen.
Digitalna kopija čovjeka? Već viđena.
Prediktivna policija? Već viđena.
To ne znači da su ljudi zbog filmova automatski spremni da prihvate sve navedeno. Ali znači da je kulturni šok manji.
Holivud tako može imati funkciju svojevrsnog laboratorija društvene imaginacije.
A gdje su tu elite? Tu moramo napraviti važnu razliku. Nema dovoljno dokaza da bismo mogli tvrditi da postoji jedna centralna tajna organizacija koja Holivudu šalje scenarije budućnosti.
Ali postoji nešto mnogo realnije i dokumentovanije: mreža ljudi i institucija koje se prepliću.
Ljudi prelaze iz vojske u privatne kompanije, iz privatnih kompanija u državne institucije, iz univerziteta u tehnološke kompanije, iz politike u korporativne odbore i obrnuto.
Postoje think tankovi, fondacije, investicioni fondovi, tehnološke kompanije, vojni istraživački programi i medijska industrija.
Nije potrebno da svi oni pripadaju jednoj organizaciji.
Dovoljno je da imaju:
- zajedničke interese;
- zajedničke kontakte;
- zajedničke konferencije;
- zajedničke investicije;
- zajedničke ideje o budućnosti.
Takva mreža može proizvesti snažnu konvergenciju čak i bez centralnog komandnog centra.
Od stručnog scenarija do kolektivnog straha
Postoji još jedan fenomen koji se prirodno uklapa u ovu sliku: određene vrste katastrofa ponekad se pojavljuju u popularnoj kulturi prije nego što postanu dominantan društveni strah.
To ne mora značiti da je Holivud „znao“ šta će se dogoditi. Postoji jednostavnije i vjerovatnije objašnjenje: određeni problem prvo prepoznaju ljudi koji se njime profesionalno bave – vojni stratezi, obavještajci, naučnici, epidemiolozi, tehnolozi ili futuristi. Oni o njemu počinju razmišljati mnogo prije nego što javnost postane svjesna njegovog značaja.
U početku je to samo hipotetički scenario.
Zatim takav scenario može ući u književnost, futurističke studije, televiziju i film. Holivud ga pretvara u priču koju može razumjeti i doživjeti milioni ljudi. Ono što je do juče bilo apstraktno pitanje postaje konkretna slika.
A onda, ukoliko se stvarni događaji ili tehnološki razvoj približe tom scenariju, javnost ga već prepoznaje.
Tako nastaje zanimljiv lanac: stručna procjena → futuristički scenario → popularna kultura → kolektivna imaginacija → društveni strah → politička reakcija. Ali postoji još jedna funkcija: katastrofa (projektovana ili stvarna) omogućava „reset“.
To je drugačiji model od ideje da Holivud predviđa budućnost. Holivud u tom slučaju može biti posrednik između stručnih krugova i masovne javnosti.
Nuklearna apokalipsa. – Hladni rat je dobar primjer. Nuklearno oružje je prvenstveno bilo vojno i strateško pitanje. Ali kroz filmove, televiziju i književnost nuklearni rat je postao dio kolektivne imaginacije čitavih generacija.
Ljudi nisu morali poznavati vojnu strategiju da bi razumjeli sliku: pritisak na dugme, nuklearna eksplozija, uništenje gradova i kraj civilizacije.
Popularna kultura tako nije izmislila nuklearnu opasnost. Ona ju je prevela iz stručnog i političkog jezika u jezik svakodnevnog čovjeka.
Biološke katastrofe. – Sličan proces možemo vidjeti kod pandemija i biološkog rata.
Dugo prije nego što je pandemija postala iskustvo čitavog svijeta, postojale su naučne i bezbjednosne rasprave o mogućnosti globalnog širenja zaraznih bolesti. Filmovi poput Outbreak (1995) i kasnije Contagion (2011) pretvorili su takve scenarije u masovnu vizuelnu priču.
Kada je stvarna pandemija došla, mnogi ljudi su primijetili koliko im je čitav obrazac već bio poznat. I tu se pojavljuje „normalizacija vanrednog stanja“.
To samo po sebi nije dokaz predviđanja. Ali pokazuje moć popularne kulture da unaprijed stvori mentalni model događaja koji još nije doživljen.
Terorizam. – Isto se dogodilo sa globalnim terorizmom.
Tokom vremena određene prijetnje prelaze iz stručnih bezbjednosnih analiza u popularne filmove i serije. Kada se zatim dogodi stvarni veliki napad, društvo već ima čitav repertoar slika i scenarija kroz koje ga može tumačiti.
Film tako postaje neka vrsta kulturnog predloška ko je neprijatelj, kako izgleda prijetnja, šta država treba da uradi i koliko slobode građanin treba da žrtvuje radi bezbjednosti.
Upravo je ovaj poslednji element posebno važan.
Katastrofa u filmu često ne služi samo da pokaže uništenje. Ona stvara okolnosti u kojima postaju prihvatljive mjere koje bi u normalnim okolnostima bile teško zamislive:
- masovni nadzor;
- kontrola kretanja;
- vojno prisustvo;
- centralizacija odlučivanja;
- ograničavanje pojedinih sloboda;
- kontrola informacija.
Opet, film nije nužno napravljen da bi propagirao takve mjere. Ali ponavljanjem određenog obrasca može pomoći da društvo razvije mentalnu vezu: velika prijetnja → vanredno stanje → proširene ovlasti vlasti.
AI kao sledeći veliki strah. – Danas se sličan proces odvija oko vještačke inteligencije.
Desetljećima su filmovi poput Terminatora, The Matrixa i brojnih drugih ostvarenja stvarali različite slike mogućeg odnosa između čovjeka i inteligentnih mašina.
Sada, kada je stvarna AI tehnologija postala dovoljno napredna da uđe u svakodnevni život, stari filmski scenariji dobijaju novu relevantnost.
Čovjek više ne mora zamišljati šta znači razgovarati sa mašinom koja razumije jezik. On to može učiniti.
Ne mora zamišljati digitalno generisanu osobu. Može je vidjeti.
Ne mora zamišljati sintetički glas. Može ga čuti.
Zbog toga su stare filmske vizije odjednom dobile novu funkciju: one predstavljaju kulturnu memoriju budućnosti.
Ko je onda prvi? Tu dolazimo do pitanja koje je zanimljivije od jednostavne tvrdnje da Holivud nešto „predviđa“.
Ako se neka prijetnja prvi put pojavljuje u popularnoj kulturi, trebalo bi pitati: Ko je o toj prijetnji već govorio prije nego što je postala popularna?
Da li su to bili naučnici, vojni stratezi, obavještajni analitičari, futuristi, tehnološke kompanije, think tankovi, pisci naučne fantastike, ili sami filmski autori?
Odgovor nije uvijek isti. Ponekad Holivud sam veoma dobro prepoznaje trend. Ponekad umjetnici samo intuitivno uočavaju ono što stručnjaci tek počinju analizirati. Ponekad filmska industrija angažuje ljude koji već rade na određenim tehnologijama. A ponekad ideja već postoji u zatvorenijim stručnim krugovima prije nego što postane dio masovne kulture.
Zbog toga se pitanje „ko je znao?“ ne smije pretvoriti u automatski zaključak o zavjeri. Ali ga svakako vrijedi postaviti. Jer ako se isti obrazac dovoljno puta ponavlja, onda Holivud počinje izgledati manje kao fabrika slučajnih fantazija, a više kao jedan od kanala kroz koje se određene predstave o budućnosti prenose iz uskih stručnih krugova u široko društvo.
Ovdje se vraćamo na glavnu ideju cijelog istraživanja. Budućnost nije samo ono što će se dogoditi. Postoji i slika budućnosti koju društvo ima prije nego što se ona dogodi. Ta slika utiče na ono čega se ljudi boje, šta očekuju, šta smatraju mogućim i šta su spremni da prihvate.
Ako godinama gledamo filmove u kojima:
- AI postaje dominantna sila;
- čovjek živi u virtuelnom svijetu;
- privatnost nestaje;
- biometrija postaje normalna;
- katastrofa zahtijeva vanredno stanje;
- čovjek ostvaruje odnose sa digitalnim bićima;
- autonomne mašine donose odluke;
onda se granica između „nezamislivog“ i „mogućeg“ postepeno pomjera.
To ne znači da filmovi stvaraju budućnost. Ali mogu pomoći da određena budućnost postane zamisliva prije nego što postane stvarna.
A ono što je zamislivo mnogo je lakše razvijati, finansirati, prodavati i društveno prihvatiti. A kada se ta slika spoji sa tehnološkim razvojem, kapitalom, političkom moći i strateškim interesima, granica između predviđanja budućnosti i njenog projektovanja postaje mnogo manje jasna.
Upravo zato je zanimljivije pitati: Ne „kako su pogodili šta će se dogoditi?“, nego „ko je prvi zamislio taj scenario, ko ga je prenio javnosti i ko je kasnije dobio moć da ga pretvori u stvarnost?“
To pitanje ne pretpostavlja unaprijed nikakvu zavjeru. Ali ostavlja otvorenom mogućnost da iza pojedinih „proročkih“ filmova postoji mnogo više od obične mašte – čitav lanac između onih koji budućnost zamišljaju, onih koji je prikazuju i onih koji imaju sredstva da je grade.
Film kao sredstvo sekularizacije slike svijeta
Filmovi ne moraju otvoreno tvrditi da Bog ne postoji da bi kod gledalaca proizveli takav utisak. Mnogo češći i suptilniji postupak jeste stvaranje svijeta u kojem je Bog jednostavno nepotreban. Umjesto pitanja „Da li Bog postoji?“, priča nudi objašnjenje stvarnosti koje funkcioniše potpuno bez Boga – kroz evoluciju, vanzemaljske civilizacije, simulaciju, slučajnost, vještačku inteligenciju ili čovjeka kao vlastitog „tvorca“.
Među poznatijim primjerima su:
-
Čovjek sa Zemlje (The Man from Earth, 2007) – kroz razgovor dovodi u pitanje natprirodno porijeklo religije i sugeriše da bi religijske priče mogle nastati iz ljudskog pogrešnog tumačenja stvarnih događaja.
-
Izmišljanje laži (The Invention of Lying, 2009) – prikazuje hipotetički svijet bez religije, a zatim čovjeka koji „izmišlja“ koncept Boga. Religija je tako predstavljena kao ljudski proizvod.
-
Religlupljiv (Religulous, 2008) – dokumentarno-satirični film Bila Mara (Bill Maher) koji direktno napada religijsko vjerovanje i argumente u prilog postojanju Boga.
-
Kontakt (Contact, 1997) – sukob naučnog i religijskog pogleda na stvarnost. Film nije jednostavno ateistički, ali snažno promoviše ideju da se stvarnost može istraživati bez oslanjanja na religijsko objašnjenje.
-
2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, 1968) i nastavak 2010: Godina kada uspostavljamo kontakt (2010: The Year We Make Contact) – čovjekov razvoj objašnjava se djelovanjem misteriozne vanzemaljske inteligencije, čime se tradicionalni Stvoritelj zamjenjuje nekom vrstom kosmičke inteligencije.
-
Matriks franšiza (The Matrix, 1999, 2003, 2021) – stvarnost je predstavljena kao vještačka konstrukcija, dok „spasenje“ dolazi kroz spoznaju istine. Tradicionalni religijski koncept spasenja zamjenjuje se filozofskim i tehnološkim.
-
Prometej (Prometheus, 2012) – posebno zanimljiv zbog pitanja čovjekovog porijekla. Ako smo stvoreni, ko je stvorio naše tvorce? Umjesto konačnog Stvoritelja dobija se lanac materijalnih tvoraca.
-
Trumanov šou (The Truman Show, 1998) – glavni junak živi u svijetu koji je stvorio drugi čovjek. Tvorac njegovog svijeta nije Bog, već čovjek. Film tako, između ostalog, otvara pitanje može li „bog“ našeg svijeta biti samo naprednija verzija čovjeka.
-
Dolazak (Arrival, 2016) – ne predstavlja direktan napad na religiju, ali metafizička pitanja o čovjeku, vremenu i sudbini rješava kroz jezik, biologiju i druga prirodna objašnjenja.
-
Drvo života (The Tree of Life, 2011) – složeniji i ambivalentniji primjer, jer sadrži snažne religijske elemente, ali istovremeno prikazuje čovjekovo postojanje u ogromnom kosmičkom i evolutivnom okviru.
-
Serija Doktor Haus (House, M.D., 2004-2012) – jedna od najgledanijih na svijetu, čiji glavni lik je genijalni i cinični ljekar ateista.
Zanimljivo je da je najefikasnija sekularizacija u filmu često upravo ona koja ne poriče Boga. Ako junak jednostavno kaže „Bog ne postoji“, gledalac može zauzeti odbrambeni stav. Ali ako film nekoliko sati prikazuje svijet u kojem se sve može objasniti bez Boga, gledalac se postepeno navikava na pretpostavku da Bog nije potreban za razumijevanje stvarnosti.
Zato se poruka može razvijati kroz nekoliko koraka: Bog postoji → Bog je nepotreban → priroda je dovoljna → čovjek sam objašnjava svoje porijeklo → čovjek može postati tvorac → Bog postaje suvišna hipoteza.
Ovaj obrazac je posebno zanimljiv kada se posmatra kroz istoriju filma, jer se može istražiti kada i zašto određeni metafizički koncepti počinju da se pojavljuju kao dominantne filmske teme i da li film samo odražava već postojeću promjenu u društvu ili je i sam učestvuje u njenom oblikovanju.
Moć Holivuda ne završava se na glumi
Još jedna stvar često ostaje zanemarena: najuspješniji ljudi iz Holivuda mogu sami postati veoma moćni.
Arnold Švarceneger je iz filmske industrije prešao u direktnu političku moć i postao guverner Kalifornije.
Tom Kruz je, pored glumačke karijere, postao veoma moćan producent sa mogućnošću da utiče na velike filmske projekte i način njihovog nastanka.
To pokazuje da Holivud nije samo mjesto gdje se proizvode slike. On može biti mašina za proizvodnju društvenog kapitala.
Popularnost može postati novac. Novac može postati politički uticaj. Politički uticaj može postati pristup institucijama. A pristup institucijama može ponovo uticati na kulturu.
Najzanimljivija mogućnost: budućnost kao samonapredovanje
Možda zato treba potpuno promijeniti pitanje. Ne: „Kako su Holivud i njegovi ljudi znali šta će se dogoditi?“ nego „kako se ideja budućnosti kreće između ljudi koji je zamišljaju i ljudi koji imaju moć da je ostvare?“
Jedan čovjek istražuje tehnologiju. Drugi je finansira. Treći je pretvara u proizvod. Četvrti je pretvara u vojni sistem. Peti o njoj snima film. Šesti je gleda. Sedmi odrasta uz tu sliku i postaje inženjer. Osmi dobija investiciju da razvije ono što je nekada izgledalo kao fikcija.
Tada nastaje svojevrsna petlja budućnosti: istraživanje → vizija → fikcija → normalizacija → investicija → razvoj → stvarnost → nova fikcija.
U takvom sistemu nije potrebno da neko tačno „predvidi“ budućnost. Dovoljno je da dovoljno moćnih ljudi istovremeno rade na tome da određeni pravac postane moguć.
Gdje se uklapaju tajne organizacije?
Tu treba ostati hladan i analitičan.
Moguće je istraživati članstvo pojedinih ljudi u masoneriji, privatnim klubovima, bratstvima ili drugim zatvorenim organizacijama. Ali sama činjenica da je neko član neke organizacije ne dokazuje da je ta organizacija odgovorna za određeni film ili društveni proces.
Mnogo jači dokaz bio bi dokumentovani lanac: organizacija → konkretna osoba → konkretna odluka → konkretan filmski sadržaj → konkretan društveni rezultat.
Takvih dokaza treba tražiti prije nego što se iznese tvrdnja o koordinisanoj zavjeri. U suprotnom se lako napravi greška: prvo se pronađe simbol, članstvo ili slučajna povezanost, a zatim se oko toga izgradi cijela priča.
To nije istraživanje nego potvrđivanje unaprijed postavljene pretpostavke.
Ipak, postoje filmovi koji promovišu tajna društva i uglavnom se dijele u tri kategorije: filmovi koji prikazuju masone u pozitivnom istorijskom ili romantičarskom svjetlu, filmovi zasnovani na teorijama zavjere i filmovi koji prikazuju okultne rituale elita.
Evo nekih ostvarenja u kojima se masonska simbolika, istorija ili bratstvo prikazuju kao zaštitnici istorijskih tajnih vrijednosti, slobode ili drevnog znanja: Nacionalno blago (National Treasure, 2004), Čovjek koji je htio da bude kralj (The Man Who Would Be King, 1975)…
Filmovi inspirisani Iluminatima i teorijama zavjere istražuju koncepte tajnih društava koja iz sjenke upravljaju svjetskim događajima, religijom ili naukom: Anđeli i demoni (Angels & Demons, 2009), Lara Kroft: Pljačkaš grobova (Lara Croft: Tomb Raider, 2001 i Kolijevka života, 2003), Teorija zavjere (Conspiracy Theory, 1997).
Filmovi o okultnim elitama i ritualima: Širom zatvorenih očiju (Eyes Wide Shut, 1999), Smrtno privlačni (The Skulls, 2000), Matrix…
Indijana Džons (Indiana Jones) se može svrstati u ove filmove, ali ne kao politička propaganda, već kao pop-kulturna romantizacija masonske i ezoterične potrage za istinom. Čitava franšiza – koju su stvorili Džordž Lukas i Stiven Spilberg – duboko je prožeta temama, simbolima i mitologijom koji čine sam temelj templarske, masonske i iluminatske okultne tradicije.
Sam lik Indijane Džonsa nosi osobine masonskog heroja:
Prelazak iz mraka u svjetlost (Lux): Indijana počinje kao pragmatični naučnik i skeptik („Ja ne vjerujem u magiju, vjerujem u činjenice“), da bi kroz opskurne testove, zagonetke i opasnosti doživio neku vrstu prosvjetljenja i poštovanja prema mističnom.
Prolaženje kroz testove/inicijacije: U „Poslednjem krstaškom pohodu“, Indijana mora da prođe tri testa da bi došao do Grala:
- Test poniznosti („Čovjek koji je ponizan proći će“) – saginjanje glave.
- Test vjeroispovijesti/znanja – hodanje po slovima Božijeg imena.
- Skok vjere (Leap of Faith) – hodanje preko nevidljivog mosta iznad provalije.
Ovi testovi su gotovo identični konceptu obrednih inicijacija u tajnim društvima, gdje kandidat mora pokazati poniznost, poznavanje tajnog znanja i slijepu vjeru da bi prešao u viši stepen.
Očigledno su pripadnici tajnih društava veoma prisutni u radu Holivuda.
Ali postoji i druga mogućnost
Možda nam nije potrebna nikakva centralna tajna organizacija. Možda je stvar mnogo jednostavnija – i upravo zbog toga mnogo ozbiljnija. Možda postoje elite koje dijele sličnu viziju budućnosti.
Ljudi iz tehnologije žele veću digitalizaciju. Vojni ljudi žele autonomnije sisteme. Investitori žele nove tržišne mogućnosti. Političari žele efikasnije sisteme nadzora i upravljanja. Futuristi žele istraživati posledice tih promjena. Holivud želi priče koje privlače publiku. Svi oni mogu gurati različite djelove istog procesa, bez toga da ikada sjednu za isti sto.
Rezultat može izgledati kao koordinisana strategija iako nastaje iz konvergencije interesa.
A može biti i obrnuto: određeni ljudi se zaista mogu međusobno poznavati, sarađivati i svjesno usmjeravati razvoj u željenom pravcu.
Bez konkretnih dokaza ne možemo znati gdje završava spontana konvergencija, a gdje počinje namjerno usmjeravanje.
Zaključak
Najrazumniji zaključak nije da Holivud posjeduje tajnu knjigu budućnosti. Ali nije razumno ni posmatrati Holivud kao potpuno izolovanu fabriku fantazije.
On je dio mnogo šireg ekosistema u kojem se susreću tehnologija, kapital, vojska, obavještajne službe, politika, nauka i popularna kultura.
Zato neke filmske „prognoze“ izgledaju toliko nevjerovatno precizno.
Ponekad je riječ o čistoj mašti. Ponekad o inteligentnoj ekstrapolaciji postojećih trendova. Ponekad o pristupu stručnjacima koji već rade na tehnologijama budućnosti. Ponekad postoji direktna saradnja između filmske industrije i državnih ili tehnoloških institucija.
A moguće je i da u pojedinim slučajevima određeni ljudi ne samo da zamišljaju budućnost nego aktivno učestvuju u njenom stvaranju.
U tom smislu, možda je najtačnije reći: Holivud ne mora da zna budućnost da bi je prikazao prije nego što dođe. Dovoljno je da bude dovoljno blizu ljudima koji je stvaraju.
A još zanimljivija mogućnost je da se odnos odvija u oba smjera. Stvarnost nadahnjuje film. Film nadahnjuje ljude. Ljudi stvaraju tehnologiju. Tehnologija mijenja društvo. Društvo ponovo daje materijal Holivudu.
Tako se budućnost ne pojavljuje samo kao nešto što čekamo. Ona se neprestano zamišlja, prikazuje, prihvata, osporava – i konačno, djelimično, proizvodi.
I upravo tu leži najzanimljivije pitanje cijele teme: kada gledamo budućnost na ekranu, gledamo li samo nečiju maštu – ili ponekad gledamo nacrt svijeta koji neko već pokušava da izgradi?
