Bog je postao čovjek?

„Bog je postao čovjek.“ Ovu rečenicu često možemo čuti kada se povede razgovor o Isusu Hristu i Trojstvu. Ona zvuči jednostavno, snažno i kao da predstavlja sažetak hrišćanske vjere. Prema tradicionalnom trinitarskom učenju, vječni Bog Sin je u određenom trenutku ljudske istorije uzeo ljudsku prirodu i postao čovjek – Isus Hrist.

Da li je to zaista ono što Biblija uči? Postoji jedan problem za ovu tvrdnju: Sveto pismo nigdje ne kaže: „Bog je postao čovjek.“

To samo po sebi još ne mora ništa dokazivati. Moguće je, naravno, da neka biblijska istina bude izražena drugim riječima. Zato nije dovoljno samo primijetiti da određena fraza ne postoji u Bibliji. Potrebno je pogledati kako sama Biblija opisuje odnos između Boga i Isusa Hrista.

A kada to učinimo, nailazimo na veoma dosledan obrazac.

Bog šalje Isusa.

Isus dolazi od Boga.

Isus se moli Bogu.

Isus ima Boga.

Bog daje Isusu vlast.

Bog djeluje kroz Isusa.

Bog vaskrsava Isusa.

Bog uzvisuje Isusa.

A Isus je predstavljen kao posrednik između Boga i ljudi.

To je slika koju nalazimo kroz Novi savez.

 

Bog je poslao Isusa

Počnimo od jedne od najpoznatijih Isusovih izjava. U molitvi svom Ocu Isus kaže:

„A ovo je život vječni da poznaju tebe jedinoga istinitoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista.“ (Jovan 17:3)

Ove riječi vrijedi pročitati bez unaprijed postavljene teološke formule.

Isus govori svome Ocu. Ocu kaže: „tebe jedinoga istinitoga Boga“. A zatim govori o sebi kao o onome „koga si poslao“.

Dakle, u ovoj rečenici postoje onaj koji šalje i onaj koji je poslat. Ne samo ovdje.

Isus kaže: „Jer nisam sišao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao.“ (Jovan 6:38)

Otac ima volju za sprovođenje Plana spasenja. Isus dolazi da izvrši volju Oca koji ga je poslao.

Ako je osnovna biblijska poruka jednostavno: „Bog je postao čovjek“, zašto Isus ne govori tim jezikom? Zašto je njegov govor stalno usmjeren na Boga kao na onoga koji ga šalje?

 

Kome se Isus molio?

Ovo pitanje je još jednostavnije.

Isus se molio. I nije se molio samom sebi.

U Getsimaniji kaže: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali, neka ne bude moja volja, nego tvoja.“ (Matej 26:39)

Ovdje Isus govori o svojoj volji i volji Oca. „Ne kako ja hoću, nego kako ti.“

To nije jedna osoba koja razgovara sama sa sobom. To je Sin koji se obraća svom Ocu.

I Isus kaže nešto što je teško zaobići: „Otac je moj veći od mene.“ (Jovan 14:28)

Ako neko želi tvrditi da je Isus „Bog koji je postao čovjek“, onda mora objasniti zašto taj „Bog koji je postao čovjek“ kaže da je njegov Otac veći od njega.

Trinitarska teologija ima svoje objašnjenje ovog stiha – govori o Hristovom položaju u njegovom ljudskom stanju. Ali ovdje treba primijetiti nešto važno: to objašnjenje dolazi iz teološkog sistema. Sam tekst jednostavno kaže: „Otac je moj veći od mene.“

 

Isus nije samo imao Oca – imao je Boga

Možda bi neko mogao reći da su sve ove izjave posledica Isusovog ljudskog života. Ali tada dolazimo do nečega još zanimljivijeg.

Isus govori o svom Bogu i nakon vaskrsenja. Mariji kaže: „Uzlazim Ocu svojemu i Ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu.“ (Jovan 20:17)

Obratimo pažnju na izraz „Bogu svojemu.“ To govori proslavljeni, vaskrsli Isus.

Nije riječ o trenutku prije nego što je počeo svoju službu. Nije riječ o djetetu Isusu. Nije riječ samo o njegovoj slabosti ili patnji na krstu. Vaskrsli Hristos govori o svom Bogu.

A još je upečatljivije što kaže: „Bogu svojemu i Bogu vašemu.“ Njegov Bog je Bog njegovih učenika.

Decenijama kasnije, u Otkrivenju, proslavljeni Hrist ponovo govori o „Bogu svojemu“. Četiri puta u samo jednom stihu Isus koristi taj izraz: „Pobjednika ću učiniti stubom u hramu Boga svojega… i napisaću na njemu ime Boga svojega…“ (Otkrivenje 3:12)

Dakle, pitanje više nije samo: Kome se Isus molio dok je bio na Zemlji? Pitanje je ko je Isusov Bog nakon njegovog vaskrsenja i proslavljenja?

Biblijski odgovor ostaje isti.

 

Ko je onda Isus?

Ako je Isusov Bog neko drugi, kako ga onda apostoli opisuju?

Petar na dan Pedesetnice kaže: „Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama, kao što i sami znate.“ (Djela 2:22)

Ovdje je jezik izuzetno jednostavan. Isus je čovjek. Bog ga je potvrdio. Bog je kroz njega činio djela.

Nekoliko stihova kasnije Petar kaže: „Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli.“ (Djela 2:36)

Bog je učinio Isusa Gospodom i Hristom. Hrist znači Pomazanik. Isus je onaj koji je pomazan, postavljen i poslat od Boga.

To je jezik koji se teško može svesti na prostu izjavu: „Bog je postao čovjek.“

 

Bog djeluje kroz Hrista

Pavle koristi još jednu veoma značajnu formulaciju: „Jer je Bog bio u Hristu pomirivši svijet sa sobom, ne računajući im njihove prestupe, i povjerio nam riječ pomirenja.“ (2. Korinćanima 5:19)

Zapazimo razliku.

Pavle ne kaže: „Hristos je bio Bog koji je postao čovjek.“ Kaže „Bog je bio u Hristu.“ Bog djeluje kroz svog Sina.

To odgovara načinu na koji apostoli govore o Isusovim čudima. Petar ne predstavlja Isusa kao nezavisni izvor božanske sile. On kaže da je Bog činio djela kroz njega.

To je veoma važan biblijski obrazac: Bog djeluje kroz Isusa.

Isus je Božji predstavnik, Božji Pomazanik i Božji Sin.

 

„Ali Riječ je postala tijelo“

Ovdje se obično dolazi do Jovana 1:14: „I Riječ postade tijelo i napravi tabernakul među nama.“

Ovo je nesumnjivo jedan od najvažnijih tekstova u raspravi.

Ali primijetimo šta tekst zaista kaže. Riječ je postala tijelo. Ne kaže „Bog je postao čovjek.“

Da bismo razumjeli ovaj tekst, moramo se vratiti nekoliko redova unazad.

Jovan kaže: „U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom…“ (Jovan 1:1)

Riječ je sa Bogom ili kod Boga. A zatim Jovan govori o Riječi koja postaje tijelo.

U istom odlomku Jovan kaže: „I gledali smo njegovu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine.“ (Jovan 1:14)

A nekoliko stihova kasnije: „Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je blizak Ocu, on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18)

Dakle, Sin nije došao da objavi da je Bog – on je onaj koji objavljuje Boga. To je upravo ono što Isus radi tokom cijele svoje službe.

On ne dolazi da objavi: „Ja sam Otac.“ On dolazi da objavi Oca. Zato kaže: „Ko je vidio mene, vidio je Oca.“ (Jovan 14:9)

Ove riječi ne moraju značiti da je Isus doslovno ista osoba kao Otac. U istom kontekstu Isus govori o Ocu kao o onome koji ga je poslao, o kome govori i kojem se vraća.

Sin savršeno predstavlja Oca.

 

„Ja i Otac jedno smo“

Još jedan tekst često se navodi kao dokaz da je Isus Bog: „Ja i Otac jedno smo.“ (Jovan 10:30)

Ali šta znači „jedno“? Jovan nam sam pomaže da razumijemo način na koji Isus koristi taj izraz. U molitvi za svoje učenike Isus kaže: „Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao.“ (Jovan 17:21)

Isus želi da njegovi učenici budu „jedno“ kao što su Otac i Sin jedno. Očigledno nije molio da učenici postanu jedno božansko biće. Govori o jedinstvu. Jedinstvu cilja. Jedinstvu volje. Jedinstvu djelovanja.

Otac i Sin su savršeno jedno upravo zato što Sin savršeno vrši volju svog Oca.

 

Ali zar Isus nije bio prije Abrama?

Jeste. Jovan 8:58 je jedan od najčešće korišćenih tekstova: „Ja sam prije nego što se Abram rodio.“

Ali čak i ako se ovaj izraz razumije kao tvrdnja o Isusovom preegzistiranju, to samo po sebi ne dokazuje da je Isus Bog.

Pitanje preegzistencije i pitanje identiteta nisu ista pitanja. Biblija može govoriti o nebeskom porijeklu i preegzistenciji Hrista, a da ga istovremeno razlikuje od jedinog Boga.

Uostalom, upravo Jovanovo jevanđelje kaže: „da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima…“ (Jovan 17:2) Ako je Isus sam izvor vlasti, zašto kaže da mu je vlast data?

 

Bog nije umro niti može – Isus jeste

Biblija kaže: „Hristos umrije za grijehe naše.“ (1. Korinćanima 15:3)

Bog je besmrtan: „Koji jedini ima besmrtnost.“ (1. Timoteju 6:16)

Ako je Bog po definiciji besmrtan, onda moramo biti veoma precizni kada kažemo: „Bog je umro na krstu.“ Biblija ne govori tako. Biblija govori o smrti Sina Božjeg.

 

Ko je vaskrsao Isusa?

Još jedno pitanje često prolazi nezapaženo. Ko je vaskrsao Isusa?

Petar kaže: „Ali Bog ga podiže oslobodivši ga okova smrti.“ (Djela 2:24)

Pavle kaže: „Ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih…“ (Rimljanima 10:9)

Ponovo se pojavljuje isti obrazac. Bog vaskrsava Isusa. Isus je onaj koga Bog vaskrsava.

Zato apostolska propovijed ne počinje tvrdnjom: „Bog je došao na Zemlju, umro i sam sebe vaskrsao.“ Ona govori o Isusu kao o onome koga je Bog poslao, kojeg je Bog potvrdio, kojeg je Bog vaskrsao i kojeg je Bog uzvisio.

 

Isus je posrednik između Boga i ljudi

A onda dolazimo do možda najdirektnije izjave cijelog Novog saveza: „Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus.“ (1. Timoteju 2:5)

Pavle ovdje ne ostavlja mnogo prostora za komplikovanje.

Postoji jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi.

A ko je taj posrednik? „Čovjek Hristos Isus.“

Posrednik stoji između dvije strane.

Bog je jedna strana. Ljudi su druga strana. A između njih je Hrist.

To je prekrasna slika Isusove uloge. On nije došao da ukine razliku između Boga i čovjeka. Došao je da bude posrednik između Boga i ljudi.

 

„Bog je postao čovjek“ ili „Bog je poslao svoga Sina“?

Sada možemo razumjeti zašto je važno biti precizan sa riječima.

Biblija neprestano govori o tome da je Bog poslao svog Sina.

„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom.“ (Galatima 4:4)

1. Bog šalje.
2. Sin dolazi.
3. Sin se rađa kao čovjek.
4. Sin izvršava Očevu volju.
5. Sin umire.
6. Bog ga vaskrsava.
7. Bog ga uzvisuje.
8. Bog mu daje vlast.
9. A Sin na kraju predaje kraljevstvo Bogu.

Pavle opisuje konačni ishod: „A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)

Primijetimo da se odnos Oca i Sina ne gubi ni na kraju.

Sin je i dalje Sin. Bog je i dalje Bog.

 

Zašto je onda „Bog je postao čovjek“ toliko popularna fraza?

Zato što ona predstavlja sažetak određenog teološkog sistema.

Kasnija hrišćanska teologija razvila je veoma precizan jezik kojim pokušava objasniti odnos Oca, Sina i Svetog Duha, kao i Isusovu božansku i ljudsku prirodu.

Ali ovdje moramo napraviti važnu razliku. Jedno je reći: „Ovo je teološko objašnjenje koje pokušava uskladiti određene biblijske tekstove.“ A sasvim drugo: „Biblija kaže da je Bog postao čovjek.“

Jer Biblija to ne kaže. Biblija govori mnogo konkretnijim jezikom.

Bog ima Sina.

Bog šalje Sina.

Sin dolazi od Boga.

Sin govori riječi koje mu je Otac dao.

Sin čini djela koja mu Otac daje.

Sin se moli Ocu.

Sin naziva Oca svojim Bogom.

Bog vaskrsava Sina.

Bog uzvisuje Sina.

Sin je posrednik između Boga i ljudi.

To nije jedna usamljena izjava. To je obrazac koji se ponavlja kroz Novi savez.

 

Pravo pitanje nije: „Može li Bog postati čovjek?“

Ovdje se često rasprava odvodi u filozofiju.

„Zar Bog nije svemoćan? Zar Bog ne može postati čovjek?“

Naravno, to nije pravo pitanje.

Pitanje nije šta bi Bog hipotetički mogao učiniti. Pitanje je šta je Bog zaista učinio, prema Bibliji?

A odgovor Novog saveza nije formulisan riječima „Bog je postao čovjek,“ nego Bog je poslao svoga Sina. To nije mala razlika. To mijenja cijelu sliku.

Isus nije predstavljen kao Bog koji je odlučio da se privremeno pretvori u čovjeka, nego kao Sin Božji koji je poslat od Boga, koji dolazi među ljude, živi kao čovjek, savršeno vrši Očevu volju, umire za čovječanstvo i biva vaskrsnut i uzvišen od svog Boga.

Zato Pavlove riječi ostaju možda najjednostavniji sažetak: „Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus.“

Ako želimo govoriti jezikom Biblije, onda je vrijeme da prestanemo ponavljati frazu: „Bog je postao čovjek“ kao da je to biblijska izjava.

Biblijska izjava je drugačija: Bog je poslao svoga Sina.

I upravo u tome nalazimo ljepotu biblijske poruke. Bog nije morao prestati biti ono što jeste da bi spasio čovjeka. On je poslao onoga koga je volio – svog Sina. I Sin je, kao čovjek, postao naš posrednik između Boga i ljudi.

Jedan Bog. Jedan posrednik. Čovjek Hristos Isus.

To nisu riječi kasnije filozofije. To su riječi apostola.

 

Dodatak: Logička neodrživost premise „potpuno čovjek i potpuno Bog“

Sa čisto formalno-logičkog stanovišta, van okvira dogmatike i filozofije, ova tvrdnja ne može proći klasične zakone logike.

Da bismo to vidjeli, moramo primijeniti tri osnovna zakona klasične logike na definicije pojmova „Boga“ i „čovjeka“:

1. Zakon neprotivrječnosti (A ne može biti i ne-A)

Zakon nalaže da nešto ne može istovremeno i u istom smislu imati i nemati isto svojstvo.

• Čovjek je po definiciji: ograničen, smrtan, stvoren, ima ograničeno znanje i ograničenu moć.

• Bog (u monoteističkom kontekstu) je po definiciji: neograničen (sveprisutan), besmrtan, nestvoren, sveznajući i svemoguć.

Ako tvrdnju „Isus je potpuno čovjek i potpuno Bog“ prevedemo na njihove definisane osobine, dobijamo sledeće parove logičkih suprotnosti:

• Isus je ograničen i neograničen.

• Isus je smrtan i besmrtan.

• Isus je stvoren i nestvoren.

• Isus je sveznajući (A) i nije sveznajući (ne-A).

U klasičnoj logici, pridruživanje svojstava A i ne-A istom subjektu u istom trenutku predstavlja direktnu logičku protivrječnost (kontradikciju).

2. Zakon identiteta (A = A)

Pojam „potpuno X“ podrazumijeva posjedovanje svih esencijalnih osobina koje čine X.

• Ako oduzmete besmrtnost ili neograničenost, subjekat više nije „potpuno Bog“.

• Ako oduzmete ograničenost ili smrtnost, subjekat više nije „potpuno čovjek“.

Logički, ne možete spojiti dva skupa osobina čije su osnovne definicije uzajamno isključive, a da pri tome oba skupa zadrže svoj 100% identitet.

3. Zakon isključenja trećeg (A ili ne-A)

Logika nalaže da za bilo koje svojstvo subjekat mora biti ili A ili ne-A (treća mogućnost ne postoji).

• Za svojstvo „sveznanje“: subjekat ili zna sve (A) ili ne zna sve (ne-A).

• Izjava da je neko „potpuno čovjek“ (ne zna sve) i „potpuno Bog“ (zna sve) pokušava obuhvatiti obje strane istovremeno, što krši princip isključenja trećeg.

Ako, dakle, iz analize izbacimo filozofske i dogmatske konstrukcije (poput teološkog koncepta hipostatske unije ili razdvajanja „dvije prirode u jednoj osobi“), tvrdnja Subjekat X je u potpunosti A i u potpunosti ne-A u klasičnoj logici predstavlja formalnu kontradikciju. Stoga, posmatrano isključivo kroz aparat formalne logike, ta premisa ne može proći test logičke doslednosti.

 

Šta je sa premisom „Bog je postao čovjek“?

Slično tome, sa formalno-logičkog stanovišta, van filozofskih objašnjenja i teoloških dogmi, premisa „Bog je postao čovjek“ takođe ne može proći pravila klasične logike.

U logici, kada subjekat X „postane“ Y, to podrazumijeva jednu od dvije stvari: 1) promjenu stanja / transformaciju – X gubi svoja dotadašnja svojstva i dobija nova svojstva Y (npr. gusjenica je postala leptir); 2) dodavanje novih svojstava uz zadržavanje starih – X dobija osobine Y (npr. dijete je postalo ljekar).

Primijenimo oba scenarija na definicije Boga i čovjeka.

Scenarij A: Promjena ili transformacija (Bog prestaje biti Bog da bi postao čovjek). Ako „postati“ znači da je koncept Bog (nepromjenjiv, besmrtan, neograničen, nestvoren) pretvoren u koncept čovjek (promjenjiv, smrtan, ograničen, stvoren), dobijamo:

• Kršenje zakona nepromjenjivosti po definiciji: U monoteističkoj logici, primarno svojstvo Boga jeste da je on apsolutan i nepromjenjiv. Ako bi Bog pretrpio promjenu i pretvorio se u nešto drugo, on bi time izgubio osnovno svojstvo koje ga uopšte čini Bogom.

• Logički apsurd: Izjava tvrdi da je Nepromjenjivo (X) postalo Promjenjivo (Y). Onog trenutka kada promjena nastupi, X više ne postoji u svom izvornom obliku, što znači da Biće koje je postalo čovjek više nije Bog.

Scenarij B: Dodavanje prirode (Bog ostaje Bog, ali „postaje“ i čovjek). Ako „postati“ znači da Bog zadržava svoju božansku prirodu, a pripaja joj ljudsku, to dovodi do konflikta sa zakonom neprotivrječnosti (A ne može biti i ne-A u isto vrijeme). Drugim riječima, dolazimo do istog problema kao i kod prethodne premise. Subjekat u isto vrijeme posjeduje međusobno isključiva svojstva: i) on je istovremeno uzrok svega (nestvoren) i posledica nečega (stvoren); ii) on je vječan (bez početka) i vremenski ograničen (ima početak u trenutku začeća/rođenja); iii) on je nezavisan od prostora i lokalizovan na jedno tijelo.

U klasičnoj formalnoj logici, spajanje svojstava A (npr. bez početka) i ne-A (sa početkom) u jedan isti subjekat u istom kontekstu stvara sistemsku kontradikciju.

Sledeći je problem relacije uzroka i posledice (kauzalni apsurd). U logičkim sistemima, uzrok mora prethoditi posledici i ne može zavisiti od nje. Bog se definiše kao Prvi Uzrok (Prauzrok) svega što postoji. Čovjek je stvorena posledica unutar stvorenog univerzuma.

Izjava „Uzrok je postao Posledica“ unosi logički kružni apsurd tako da status „Prvog Uzroka“ gubi smisao. Izjava „Apsolutno/Nestvoreno (X) je postalo Ograničeno/Stvoreno (Y)“ u čisto formalnoj logici predstavlja kategorijalnu grešku i direktnu kontradikciju. Logički aparat takav proces ne može opravdati jer subjektu pripisuje međusobno poništavajuća stanja.

 

Ko bi morao biti Isus Hrist koji ne krši zakone logike?

Ako se izraz „Sin Božji“ posmatra kao Isusov izvorni identitet u preegzistenciji, sa čisto formalno-logičkog i lingvističkog stanovišta (i dalje bez ulaska u dogmatiku i filozofiju), postojanje ili odsustvo logičkog problema zavisi isključivo od toga kako definišemo pojam „Sin“.

U klasičnoj logici i analizi jezika, izraz „Sin Božji“ može se razumjeti na dva osnovna načina. Jedan model je logički konzistentan, dok drugi stvara nove logičke prepreke.

Model 1: Dosledno (literalno) značenje relacije „Otac – Sin“. U svim poznatim jezicima i logičkim sistemima, relacija „Otac i Sin“ podrazumijeva dvije stvari:

1. Uzročno-posledični odnos: Otac je uzrok, a Sin je posledica (Otac prethodi Sinu).

2. Vremenski redoslijed: Postojalo je vrijeme kada Otac jeste postojao, a Sin još nije bio rođen.

Logički ishod ovog modela je da ako je Isus u preegzistenciji doslovno „Sin Božji“ (biće proisteklo iz Boga):

• Izbjegava se kontradikcija utjelovljenja: Više nemamo problem da „Apsolutni/Nestvoreni Bog postaje čovjek“, već imamo jedno stvoreno ili izvedeno nebesko biće (Sina) koje uzima ljudsko tijelo.

• Zadržava se sklad sa biblijskim monoteizmom: Ako je Sin biće nastalo iz Oca, on po definiciji ima početak i nije apsolutni Bog.

Model 2: Ontološko (suštinsko) značenje – Sin kao posjednik iste prirode. Ako se pojam „Sin Božji“ ne tumači kao biološki ili vremenski nastanak, već kao kategorija „onaj koji posjeduje istu suštinu/prirodu kao i Otac“, logički ishod ovog modela je povratak na početnu kontradikciju. Ako „Sin Božji“ znači da Isus u potpunosti posjeduje narav/prirodu Apsolutnog Boga (vječan, nestvoren, neograničen, sveznajući):

• Tvrdnja „Sin Božji je postao čovjek“ zapravo je samo drugačija formulacija tvrdnje „Bog je postao čovjek“.

• Time se vraćamo na isti formalno-logički zid objašnjen ranije: subjekat koji je po svojoj izvornoj prirodi neograničen (A) postaje ograničen (ne-A). Promjena naziva (iz „Bog“ u „Sin Božji“) ne mijenja logička svojstva koja ti pojmovi nose.

Titula „Sin Božji“ sama po sebi ne uklanja logički problem preoblikovanja ili spajanja dviju nespojivih priroda (apsolutne i ograničene). Ona ga rješava samo pod uslovom da se prihvati da Sin nije jednak Ocu u apsolutnim svojstvima.

 

Šta možemo zaključiti?

Sa čisto analitičkog i lingvističkog stanovišta – kada se uklone kasniji dogmatski usaglašeni koncepti (poput homoousios ili „istobitnosti“) – ideja da postoje dva ili tri bića (Trojstvo) koja su istovremeno i u potpunosti Apsolut, Nestvoreni Izvor i Uzrok svega, vodi u logički paradoks koji se u filozofiji i logici naziva apsurd višestrukog Apsoluta.

Pojam Apsolut (ili Primarni Uzrok) po svojoj logičkoj definiciji mora biti jedinstven – apsolut je ono iz čega sve drugo proizilazi, i neograničen – ne postoji ništa izvan njega što bi ga ograničavalo. Ako pretpostavimo da postoje dva ili tri bića (A, B i C) koja su potpuni „Apsolut“ ili „replike“ jedno drugog, da bi se A, B uopšte razlikovali kao dva posebna subjekta, A mora imati neko svojstvo koje B nema (ili obrnuto).Onog trenutka kada A ima nešto što B nema, B više nije Apsolut. Dakle, logički je nemoguće imati dva ili više Apsoluta ili Apsoluta i Njegove jednake replike.

Ako je Sin proistekao iz Oca, Sin ima svoj uzrok u Ocu. Biće koje ima svoj uzrok u drugom biću nije samopostojeće (nestvoreno/apsolutno). Time Sin po definiciji gubi status Apsoluta.

Ako Sin nije proistekao iz Oca, onda imamo dva nezavisna Prva Uzroka. To unosi logički haos u uzročno-posledični lanac univerzuma (ko održava univerzum i čija je volja primarna?).

Kada se posmatra sam tekst (bez unesenih kasnijih filozofsko-teoloških sistema), izrazi poput „Otac“ i „Sin“ u semantičkom smislu uvijek uspostavljaju jasnu relaciju i hijerarhiju:

• Otac = Uzrok, Onaj koji šalje, Onaj koji daje vlast, Izvor.

• Sin = Posledica/Izveden, Onaj koji je poslat, Onaj koji prima vlast, Zastupnik Izvora.

Sama činjenica da jedan subjekat prima vlast, uči od drugog ili izvršava volju drugog, u čisto semantičkoj analizi jezika znači da taj subjekat nema identičan autoritet i samostalnost kao onaj koji mu tu vlast daje.

Ako se držimo rigoroznih pravila logike i jezika:

1. Apsolut može biti samo Jedan.

2. Izvor života može biti samo Jedan.

3. Svaki pokušaj da se drugi subjekat definiše kao „jednaka replika“ Prvog Izvora nužno ruši definiciju Apsoluta i stvara sistemsku kontradikciju (politeizam ili podijeljeni Apsolut).

Iz tog razloga, sa čisto formalno-analitičkog stanovišta, zaključak da Apsolutni Bog ne može imati sebi ravnog „kolegu“ predstavlja jedini način da se sačuva logička konzistentnost biblijskog monoteističkog koncepta.