Ovaj rad baviće se kritičkim odgovorom na argument o „odsutnom Bogu“, religijskoj raznolikosti i ljudskoj projekciji.
Povremeno se na društvenim mrežama pojavljuje argument protiv teizma koji je više satiričan nego filozofski. Prikazuje se slika Boga kao svemoćnog, sveznajućeg i sveprisutnog Stvoritelja, a ispod njega čitava „ljudska PR služba“ – propovjednici, teolozi, pisari i apologeti koji pokušavaju objasniti šta je Bog navodno htio reći.
Poenta je navodno jednostavna:
Ako je Bog svemoćan, zašto mu trebaju apologeti?
Ako je sveznajući, zašto mu trebaju tumači?
Ako je sveprisutan, zašto mu trebaju predstavnici?
Ako je Njegova objava savršena, zašto postoji toliko različitih religijskih zajednica i tumačenja?
Ako Bog zaista postoji, zašto jednostavno ne napiše svoju poruku na nebu tako jasno da je niko ne može pogrešno razumjeti?
Na prvi pogled ovo djeluje razoružavajuće. Ali kada se argument rastavi na njegove sastavne djelove, pojavljuje se važan problem: gotovo svaki zaključak zavisi od pretpostavke koja prethodno mora biti dokazana.
Autor polazi od neslaganja među ljudima i zaključuje da je sama božanska komunikacija neuspješna. Polazi od kulturnih i psiholoških faktora religije i zaključuje da je Bog ljudska projekcija. Polazi od postojanja patnje i zaključuje da je postojanje Boga logički nemoguće. Polazi od fizičkog „vakuuma“ i govori o „ničemu“. A zatim sve te različite argumente spaja u prividno jedinstven slučaj protiv Boga.
Ali ti argumenti ne govore istu stvar. Zato ih treba razdvojiti.
1. Šta tvrdi argument?
Prije odgovora, pošteno je izložiti njegovu najjaču verziju.
U tekstu objavljenom na Facebook stranici „Religion: The good, the bad and the ugly“ se, između ostalog, tvrdi:
„Ako je svemoćan, zašto mu trebaju apologeti? Ako je sveznajući, zašto mu trebaju tumači? Ako je sveprisutan, zašto mu trebaju predstavnici koji iznajmljuju zgrade, prikupljaju novac i objašnjavaju šta je zapravo mislio?“
Dalje se tvrdi da savršena komunikacija ne bi zahtijevala hiljade denominacija koje se ne slažu oko toga šta je objavljeno.
Zatim se uvodi Ludvig Fojerbah i njegova poznata teza da čovjek Boga stvara prema vlastitoj slici.
Na to se nadovezuje savremena kognitivna nauka religije: ljudi imaju razvijene mehanizme za prepoznavanje agensa, namjere i djelovanja, pa se religijsko vjerovanje može objasniti kao nusproizvod tih kognitivnih sposobnosti. Atran i Norenzajan zaista zastupaju ovakav pristup religiji kao kulturnom nusproizvodu običnih kognitivnih procesa.
Zatim dolaze poznati ateistički argumenti:
- zašto postoji toliko različitih religija?
- zašto nema jasne poruke napisane na nebu?
- zašto Bog dopušta patnju?
- zar kvantna fizika ne pokazuje da nešto može nastati bez uzroka?
- zar evolucija ne objašnjava složenost bez dizajnera?
- zar naučni eksperimenti ne pokazuju da molitva ne djeluje?
- zar sve ne izgleda upravo onako kako bi izgledalo da Boga nema?
Na kraju se zaključuje: Ako niko ne piše kosmički scenario, onda smo konačno slobodni da sami napišemo svoj.
Problem nije u tome što su ova pitanja nelegitimna. Naprotiv – neka od njih spadaju među najdublja pitanja filozofije religije. Problem nastaje kada se pitanje predstavi kao dokaz.
2. „Ako je Bog svemoćan, zašto mu trebaju apologeti?“
Ovo je možda najsimpatičnija dosjetka u cijelom argumentu, ali filozofski je zapravo veoma slaba.
Bogu ne trebaju apologeti. Ljudima trebaju apologeti.
To je ogromna razlika. Apologet ne postoji zato što je Bog nesposoban da govori, nego zato što ljudi razgovaraju jedni s drugima o onome što je Bog rekao.
Isto pitanje možemo postaviti na gotovo beskonačno mnogo mjesta:
Ako je matematička tačna istinita, zašto joj trebaju matematičari?
Ako je zakon napisan, zašto postoje pravnici?
Ako istorijski dokument postoji, zašto postoje istoričari?
Ako je priroda stvarna, zašto postoje fizičari koji je tumače?
Postojanje tumača ne znači da izvor ne postoji. Još manje znači da je izvor nesposoban da komunicira. To znači da ljudi mogu različito razumjeti isti izvor. A to je nešto sasvim drugo.
3. Ljudsko neslaganje nije dokaz nejasnoće poruke
Ovo je jedna od ključnih grešaka argumenta.
Pretpostavimo da postoji savršeno jasan tekst. Četiri čovjeka ga pročitaju. Prvi ga razumije na jedan način. Drugi na drugi. Treći na treći. Četvrti tvrdi da su svi ostali pogriješili.
Šta smo dokazali? Da postoji nejasnoća u tekstu? Ne nužno. Dokazali smo da se ljudi ne slažu.
Da bi se iz toga zaključilo da je autor loše komunicirao, potrebno je dodatno dokazati da su sva različita tumačenja jednako opravdana i da ne postoji način da se između njih napravi racionalna razlika. To je mnogo jača tvrdnja.
Uzmimo pravni sistem. Postoji ogromna količina neslaganja među pravnicima i sudijama. Da li to znači da zakoni ne postoje ili da ih zakonodavac nije mogao jasno napisati?
Naravno da ne. Čak i nauka, koja se često navodi kao paradigma racionalnosti, obiluje istorijskim i savremenim neslaganjima.
Dakle, neslaganje među tumačima nije isto što i neuspjeh autora.
4. „45.000 denominacija“ – šta ta brojka zapravo znači?
Ovdje se koristi stvarna statistička tradicija, ali se iz nje izvodi mnogo jači zaključak nego što podaci opravdavaju.
World Christian Database zaista govori o približno 45.000 hrišćanskih denominacijskih entiteta u svojoj demografskoj klasifikaciji. Ali sama metodologija takvih baza ne tretira tih 45.000 kao 45.000 potpuno nezavisnih teoloških sistema koji su međusobno suprotstavljeni u svakoj doktrini.
U takve klasifikacije ulaze istorijske, nacionalne, organizacione i druge razlike.
Ali čak i kada bismo zanemarili metodološko pitanje i prihvatili brojku u njenom najjačem obliku, argument i dalje ne funkcioniše.
Zašto? Zato što bi zaključak bio: „Postoji mnogo različitih tumačenja.“ A tvrdi se: „Zato je Božja objava nejasna ili Bog ne postoji.“ Između te dvije tvrdnje nedostaje argument.
5. Fojerbah: Da li smo mi stvorili boga?
Ludvig Fojerbah je ovdje mnogo ozbiljniji protivnik od satiričnog autora društvene mreže.
U djelu Suština hrišćanstva Fojerbah razvija tezu da čovjek svoje vlastite kvalitete – ljubav, razum, moralnost, moć, savršenstvo – projektuje u objektivizovano božansko biće. Bog je, prema njegovoj analizi, otuđena i uvećana ljudska priroda.
To je značajna filozofska hipoteza.
Ali postoji jedan veliki problem: čak i ako ljudi ponekad stvaraju Boga prema vlastitoj slici, iz toga ne slijedi da Boga nema. To su dvije različite tvrdnje.
Možemo savršeno dobro pokazati da ljudi često izmišljaju stvari koje ne postoje. Ali ne možemo iz činjenice da ljudi mogu izmisliti nešto zaključiti da je svaka konkretna stvar koju ljudi vjeruju izmišljena.
Čovjek može izmisliti mitsku planinu. Ali iz toga ne slijedi da nijedna planina ne postoji.
Može izmisliti lažnog kralja. Ali iz toga ne slijedi da nijedan kralj nikada nije postojao.
Može stvoriti lažnu sliku boga. Ali iz toga ne slijedi da ne postoji stvarni Bog.
Fojerbah može biti snažan argument protiv određenih ljudskih predstava o Bogu. On nije sam po sebi dokaz da Bog ne postoji.
6. Kognitivna nauka religije – objašnjenje nije opovrgavanje
Savremena kognitivna nauka religije pruža zanimljive modele o tome zašto ljudi lako prepoznaju namjeru i djelovanje čak i tamo gdje ga možda nema.
Atran i Norenzajan, na primjer, opisuju religiju kao kulturni fenomen koji koristi obične ljudske kognitivne sposobnosti i naročito sposobnost pripisivanja djelovanja natprirodnim agensima.
Ali opet nastaje isti problem.
Postoje dvije potpuno različite tvrdnje:
A. „Znamo neke kognitivne mehanizme koji mogu doprinijeti nastanku religijskog vjerovanja.“ i
B. „Zato je religijsko vjerovanje lažno.“
A ne slijedi automatski B. To je greška koja se može nazvati genetičkom zabludom: procjenjivati istinitost tvrdnje isključivo prema tome kako je vjerovanje nastalo.
Ako moj mozak ima sposobnost da prepoznaje objekte, to ne znači da objekti ne postoje.
Ako imam sposobnost da prepoznajem druge ljude, to ne znači da su drugi ljudi projekcije mog mozga.
Ako postoji psihološki mehanizam koji može doprinijeti religijskom vjerovanju, to samo po sebi ne rješava pitanje da li je predmet tog vjerovanja stvaran.
Zanimljivo je da upravo savremena filozofija religije priznaje da je ovo otvoreno pitanje. Evolutivna objašnjenja religije mogu biti shvaćena kao potencijalni „debunking“ argument, ali mogu biti i epistemološki neutralna; pitanje da li zaista potkopavaju opravdanost religijskog vjerovanja zahtijeva dodatne premise.
Dakle, nauka može objasniti kako vjerovanje nastaje bez odgovora na pitanje da li je ono istinito.
7. Zašto Bog nije napisao poruku na nebu?
Ovo je vjerovatno najefektnije pitanje iz cijelog teksta: „Zašto Bog jednostavno ne napiše jasnu, istovremenu poruku na nebu?“
Ali šta bi takva poruka dokazala?
Pretpostavimo da se sutra na cijelom nebu pojavi: „BOG POSTOJI.“
Da li bi time prestalo svako neslaganje? Ne.
Čovjek bi mogao pitati: Ko je napisao? Kako? Da li je to neka napredna civilizacija? Da li je riječ o hologramu? Da li je riječ o prirodnom fenomenu? Da li je riječ o vanzemaljskoj tehnologiji? Da li je riječ o kolektivnoj halucinaciji?
Čak ni čudo ne proizvodi automatski vjeru. Biblijski tekst upravo insistira na toj činjenici. Ljudi mogu vidjeti izuzetne događaje i ipak odbaciti njihov smisao.
To je zato što dokaz i prihvatanje dokaza nisu ista stvar.
Čovjek nije samo intelekt koji pasivno prima podatke. Čovjek ima želje, strahove, interese, moralne obaveze, predrasude i volju. Zato savršeno jasna informacija ne garantuje savršeno prihvatanje informacije.
8. „Zašto Bog komunicira kroz stare i kontradiktorne rukopise?“
Ovdje treba biti pošten. Biblijski rukopisi imaju tekstualne varijante. To nije tajna niti nešto što ozbiljna tekstualna kritika pokušava prikriti. Savremena nauka o tekstualnom prenosu Novog saveza upravo se intenzivno bavi varijantama, njihovim nastankom i rekonstrukcijom teksta.
Ali postoji ogromna razlika između „postoje tekstualne varijante“ i „biblijski tekst je toliko korumpiran da ne možemo znati šta on govori“.
Prva tvrdnja je činjenica. Druga zahtijeva dokaz. Tekstualna kritika upravo postoji zato što veliki broj rukopisnih svjedočanstava omogućava poređenje različitih čitanja.
I još nešto je važno: tekstualna varijanta nije isto što i kontradikcija.
Ako dva rukopisa imaju različito čitanje neke riječi, to nije automatski kontradikcija između dvije doktrine.
Ozbiljna rasprava mora razlikovati:
- ortografske varijante,
- gramatičke varijante,
- slučajne greške prepisivača,
- harmonizacije,
- interpolacije,
- stvarne semantičke razlike,
- i zaista teške tekstualne probleme.
Sve ih staviti pod jednu riječ – „kontradikcije“ – više je retoričko nego naučno.
9. Kvantna fizika i „ništa“
Jedna od najpopularnijih ateističkih tvrdnji jeste: „Kvantna mehanika pokazuje da čestice nastaju bez uzroka, pa univerzumu nije potrebna Prvobitna uzročnost.“
Problem je u riječi ništa. Kvantni vakuum nije filozofsko „ništa“. To je fizičko stanje koje pripada fizičkom teorijskom okviru, sa fizičkim zakonima i svojstvima.
Čak i popularne kosmološke tvrdnje o „univerzumu iz ničega“ često koriste riječ ništa na mnogo drugačiji način od filozofskog apsolutnog ništavila.
Ako kažemo: „Čestica je nastala iz kvantnog vakuuma“, nismo rekli: „Nešto je nastalo iz apsolutnog ničega.“
To bi bilo kao da kažemo: „Kuća je nastala bez građevinske firme,“ a zatim otkrijemo da je postojalo gradilište, materijal, nacrt, zakoni fizike i radnici – i i dalje tvrdimo da je nastala „iz ničega“.
Filozofsko pitanje nije: „Da li moderna fizika može opisati određene pojave bez klasičnog uzroka?“ To je legitimno pitanje.
Pitanje je: „Zašto uopšte postoji fizička stvarnost sa zakonima, poljima, prostorom, vremenom i mogućnošću fizičkih procesa?“
To je drugo pitanje.
10. Evolucija ne opovrgava Boga
Ričard Dokins i drugi ateistički autori često koriste evoluciju kao argument protiv dizajna.
Jedan od najčešćih prigovora savremenog ateizma glasi: „Evolucija je pokazala da nam Bog nije potreban.“ Međutim, takav zaključak ide mnogo dalje od onoga što teorija evolucije zapravo može da objasni.
Čak i sama riječ „evolucija“ ne znači „život bez Boga“. Ona opisuje određeni proces promjene. Tek kada se na taj naučni opis nadogradi filozofska tvrdnja da je priroda sve što postoji i da stoga nema potrebe za Bogom, prelazimo iz biologije u naturalističku filozofiju.
A upravo tu treba voditi raspravu. Pitanje nije samo: „Može li evolucija objasniti određene promjene u živom svijetu?“ Naravno da može. Pitanje je mnogo šire: Da li objašnjenje prirodnog procesa automatski isključuje Boga kao Stvoritelja, zakonodavca i konačni Prauzrok svega što postoji? Na to pitanje biologija sama po sebi ne daje potvrdan odgovor.
Drugim riječima, evolucija može biti argument protiv određenih oblika kreacionizma, ali nije sama po sebi dokaz protiv Boga.
Ovdje se ponovo susrećemo sa istom greškom koja se provlači kroz mnoge ateističke argumente: iz uspješnog objašnjenja jednog prirodnog procesa izvodi se mnogo širi zaključak o cjelokupnoj stvarnosti. Ali objašnjenje kako nešto funkcioniše nije automatski odgovor na pitanje zašto uopšte postoji nešto što može da funkcioniše.
11. Problem zla – gdje je zlo dobilo svoje objašnjenje?
Od svih prigovora vjeri, problem zla je vjerovatno najteži i emocionalno najdublji. Ako postoji svemoćni, sveznajući i savršeno dobri Bog, zašto postoji toliko patnje, nepravde, nasilja, bolesti i smrti?
To nije površno pitanje. To je pitanje koje dotiče sam temelj vjere.
Ali upravo zato treba primijetiti nešto što se u ovoj raspravi često previđa: Biblija ne pokušava sakriti problem zla. Ona ga stavlja u središte svoje priče o svijetu.
Biblijski pogled ne počinje tvrdnjom da je svijet oduvijek bio upravo ovakav kakav je danas. Naprotiv, počinje tvrdnjom da je Božje stvaranje bilo dobro: „I Bog je pogledao sve što je načinio i bilo je veoma dobro.“ (Postanje 1:31)
To znači da zlo, prema biblijskom svjetonazoru, nije dio prvobitnog Božjeg dizajna. Ono je uljez u dobrom stvaranju.
U Postanju 3 zlo ulazi u ljudsko iskustvo kroz pobunu protiv Boga. Posledice su otuđenje, strah, krivica, nasilje, bol i konačno smrt. U nastavku biblijske istorije taj problem ne nestaje. Naprotiv, on se širi kroz ljudsku istoriju.
Kain ubija Abela. Moćnici tlače nemoćne. Ratovi uništavaju narode. Pravedni stradaju. Djeca pate. Knjiga o Jovu postavlja upravo pitanje koje ateistička kritika kasnije često postavlja: zašto pravedan čovjek pati?
Zanimljivo je da Biblija ne daje Jovu jednostavno filozofsko objašnjenje koje bi zadovoljilo njegovu radoznalost. Ona mu pokazuje da je stvarnost veća od njegovog neposrednog pogleda. Jovu nije rečeno da patnja nije stvarna, niti da je njegova bol beznačajna. Naprotiv, čitava knjiga priznaje njegovu tragediju.
I još nešto je veoma važno: Biblija nikada ne naziva zlo dobrim samo zato što ga Bog trenutno dopušta.
To je presudna razlika. Proroci ne govore: „Zlo je samo dio prirode, prihvati ga.“ Psalam ne govori: „Patnja je iluzija.“ Isus ne govori žrtvama nepravde da njihov bol nije važan. Biblija ne pokušava moralno neutralizovati stvarnost.
Ona se prema zlu odnosi kao prema stvarnom neprijatelju.
Ali šta je zapravo „zlo“?
Tu se pojavljuje dublje filozofsko pitanje.
Kada ateistički kritičar kaže: „Ako postoji Bog, kako može dozvoliti zlo?“, on ne postavlja samo pitanje o količini patnje. On koristi određeni moralni standard prema kojem je patnja, nepravda, mučenje nevinih ili ubijanje djece zaista i objektivno pogrešno.
I upravo tu nastaje pitanje koje se ne može preskočiti: Odakle dolazi objektivna moralna vrijednost u potpuno naturalističkom svemiru?
Ako je krajnja stvarnost samo materija koja postoji bez ikakvog konačnog moralnog zakona, onda možemo sasvim razumljivo reći da nam se ubistvo ne sviđa, da izaziva užas, da društveno razara zajednicu ili da je evolutivno nepovoljno. Ali to još nije isto što i tvrdnja:
„Ubistvo nevinog čovjeka je objektivno i zaista zlo, čak i kada ga čine svi ljudi, kada ga društvo odobri i kada počinilac od njega ima korist.“
Naturalistička filozofija može ponuditi različita objašnjenja moralnosti – evoluciona, psihološka, društvena ili utilitaristička. Ali nijedno od njih samo po sebi ne pretvara činjenicu da nešto jeste ili nam se razvilo kao određena sklonost u činjenicu da nešto moralno jeste dobro ili zlo u objektivnom smislu.
Evolucija može objasniti zašto ljudi razvijaju osjećaj empatije, saradnje i uzajamnosti. Ali iz činjenice da je određeno ponašanje bilo korisno za opstanak vrste ne slijedi da je ono moralno ispravno.
Uostalom, prirodna selekcija nije moralni sudija. Priroda ne razlikuje „dobro“ i „zlo“ u moralnom smislu. Ona jednostavno favorizuje osobine koje doprinose reproduktivnom uspjehu u određenim uslovima.
Ako bi, hipotetički, neka okrutna osobina povećavala reproduktivni uspjeh, činjenica da je prirodna selekcija favorizuje ne bi je učinila moralno dobrom.
Zato treba razlikovati dvije stvari: kako je nastao naš osjećaj morala? i zašto bi nešto zaista trebalo biti moralno dobro ili zlo?
Prvo je pitanje za psihologiju, biologiju i evolucione nauke. Drugo je filozofsko pitanje o temelju moralnosti.
Biblija daje drugačiji temelj. Biblijski pogled ne počinje od čovjekovog subjektivnog osjećaja. On počinje od Boga.
Dobro nije jednostavno ono što većina ljudi u nekom istorijskom trenutku proglasi dobrim. Moralni zakon nije proizvod društvenog dogovora. Čovjek može pogriješiti u procjeni dobra, ali dobro samo po sebi ne zavisi od njegove procjene.
Zato proroci mogu osuđivati kraljeve. Zato Biblija može osuditi društvo koje je određeni grijeh legalizovalo. Zato se ljudska prava ne moraju zasnivati samo na trenutnom konsenzusu.
A upravo biblijska antropologija daje osnovu za takav moralni sud: čovjek nije samo slučajna biološka posledica prirodnih procesa. On je stvoren po Božjem obličju.
Ako je to tačno, onda je ljudski život objektivno vrijedan.
I tada zlo nije samo nešto što nam se „ne dopada“. Ono je stvarno narušavanje moralnog poretka koji ima svoj temelj izvan čovjeka.
Ali zašto ga onda Bog dopušta? Ovo pitanje i dalje ostaje. I ne treba ga banalizovati.
Biblija ne daje odgovor u obliku: „Bog je dobar, zato nemoj pitati.“ Naprotiv, Biblija dopušta ljudima da pitaju Boga.
Abram pita: „Neće li sudija cijele zemlje pravo suditi? (Postanje 18:25)
David iznova pita zašto Bog ćuti.
Proroci pitaju zašto nasilnici napreduju.
Jov protestuje zbog svoje patnje.
Čak i Isus na krstu izgovara riječi Psalma: „Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?“
Dakle, biblijska vjera ne zahtijeva da čovjek prestane osjećati užas pred zlom. Naprotiv, moralni protest protiv zla dio je same biblijske vjere.
Ali Biblija ide još dalje. Ona ne kaže samo da će zlo jednog dana biti objašnjeno. Ona kaže da će zlo jednog dana biti uništeno.
To je jedan od najvažnijih elemenata hrišćanske poruke. Konačni cilj biblijske istorije nije da čovjek nauči živjeti sa zlom. Cilj je obnova.
Otkrivenje završava obećanjem svijeta u kojem: „I smrti neće biti više, ni žalosti, ni jauka, ni bola neće biti više.“
Dakle, biblijski odgovor na problem zla nije samo teorijski. On je istorijski i eshatološki: zlo je stvarno, zlo ima porijeklo, zlo ima posledice, zlo neće trajati vječno i Bog će mu konačno presuditi.
A gdje je Bog u međuvremenu? Tu hrišćanska poruka postaje još radikalnija.
Bog u Bibliji nije predstavljen kao udaljeni posmatrač ljudske patnje. U Hristu, prema hrišćanskom vjerovanju, Bog ulazi u ljudsku istoriju i sam podnosi posledice svijeta obilježenog grijehom. Krst zato nije zaobilaženje problema zla. On je odgovor koji kaže: Bog nije ravnodušan prema ljudskoj patnji.
Hrišćanstvo ne tvrdi da je svaka patnja sama po sebi dobra. Tvrdi da Bog može djelovati usred patnje i da patnja nema poslednju riječ.
To je potpuno drugačije od filozofskog pokušaja da se zlo jednostavno ukloni iz sistema definicijom.
Ateistički prigovor zato ostaje ozbiljan – ali nije jednosmjeran. Problem zla jeste snažan izazov teizmu. On prisiljava vjernika da objasni kako se Božja dobrota, svemoć i postojanje zla mogu istovremeno razumjeti.
Ali isti problem otvara i pitanje za ateistički svjetonazor: Ako nema Boga, na kojem konačnom temelju možemo tvrditi da je svijet zaista nepravedan?
Ateista može sasvim opravdano reći: „Patnja mi je strašna. Nepravda je neprihvatljiva. Moramo je smanjiti.“
Ali ostaje pitanje: Da li je zlo samo ljudska procjena ili je ono objektivna stvarnost koja postoji nezavisno od naših osjećaja i društvenih dogovora?
Ako je objektivno, potrebno je objasniti njegov objektivni temelj.
Biblija na to pitanje daje jasan odgovor: dobro ima svoj temelj u Bogu, čovjek je nosilac Božjeg obličja, zlo je posledica pobune i pada, a istorija će završiti Božjim konačnim sudom i obnovom svega.
Zato biblijski pogled na zlo nije pokušaj da se kaže: „Zlo zapravo nije problem.“
On kaže nešto mnogo snažnije: „Zlo jeste problem – i upravo zato što je stvarno zlo, potrebno je objašnjenje njegove prirode, porijekla i konačne sudbine.“ A upravo to Biblija od početka tvrdi. Zlo je uljez, a ne temelj stvarnosti. Smrt je neprijatelj, a ne konačna sudbina. Patnja je posledica pada, a ne Božji ideal.
U tom smislu, Biblija ne bježi od problema zla. Ona ga postavlja u samu srž svoje dijagnoze ljudskog svijeta – i daje mu početak, objašnjenje i kraj. Biblija nudi upravo takvu cjelovitu priču: stvaranje, pad, iskupljenje i obnovu.
To je mnogo više od apologetskog odgovora na pitanje „Zašto Bog dopušta patnju?“. To je čitava biblijska dijagnoza ljudskog stanja.
Čovjekov krik protiv zla, prema tome, nije dokaz da je svijet besmislen. Možda je upravo suprotno: njegov najdublji dokaz da osjećamo da svijet kakav jeste nije svijet kakav bi trebalo da bude.
12. „Molitve ne prolaze dvostruko sljepe testove“
Ovdje postoji stvarna empirijska literatura.
Jedno poznato randomizirano istraživanje, STEP studija, uključilo je 1.802 pacijenta nakon operacije koronarnog bajpasa. U grupama koje nisu znale da li se za njih moli, nije pronađen efekat posredničke molitve na komplikacije; u grupi koja je bila sigurna da se za nju moli zabilježeno je čak više komplikacija, iako autori nisu zaključili da molitva „šteti“.
To je legitimno istraživanje.
Ali šta ono zapravo pokazuje? Pokazuje da posrednička molitva, operacionalizovana na određeni način, nije proizvela očekivani statistički efekat u tom kliničkom eksperimentu.
Ne pokazuje da Bog ne postoji.
Zašto? Zato što hrišćanska molitva nije magična formula: X ljudi se pomole → Bog mora proizvesti Y medicinski rezultat.
Hrišćanska molitva upravo uključuje mogućnost: „Neka bude volja Tvoja.“
Ako je Bog ličnost, a ne fizička sila koju možemo laboratorijski kontrolisati, onda je sasvim legitimno pitati se da li je takav eksperiment uopšte testirao ono što teizam tvrdi.
Dakle, ovim „istraživanjima“ ne treba pripisivati zaključke koje metodologija ne može dati.
13. „Čuda se dešavaju samo tamo gdje nema kamera“
Ovo je više retorička dosjetka nego argument.
Ako se tvrdi da se određeni istorijski događaj dogodio, pitanje nije „zašto nije snimljen modernom kamerom?“ nego „koji istorijski dokazi postoje?“
Velika većina događaja iz antičke istorije nema fotografski ili video zapis.
Ako bismo kriterijum dokazivanja postavili tako da je istinito samo ono što je snimljeno savremenom kamerom, morali bismo odbaciti ogroman dio ljudske istorije.
Naravno, to ne znači da treba vjerovati svakoj priči o čudu. Naprotiv. Tvrdnje o čudima treba podvrgnuti veoma strogim kriterijumima. Ali „nema snimka“ nije isto što i „nije se dogodilo“.
14. „Propratna šteta“ jednog važnog argumenta: zašto Bog ne prisili vjeru?
U pozadini cijele rasprave nalazi se zanimljiva pretpostavka: da bi Bog bio dobar, morao bi se objaviti na način koji bi praktično eliminisao svaku mogućnost nevjerovanja.
Ali zašto? Ako bi Božije prisustvo bilo predstavljeno na način koji bi potpuno uklonio mogućnost sumnje, to bi riješilo epistemološki problem – ali ne nužno i problem slobode.
Postoji razlika između „imam dovoljno razloga da vjerujem“ i „nemam nikakvu psihološku mogućnost da ne vjerujem“.
To drugo više liči na prisilu nego na odnos.
Biblijska objava je neobična upravo zato što ne tretira čovjeka kao mašinu koja treba biti preplavljena dokazima.
Bog govori. Čovjek sluša. Ali čovjek zatim može prihvatiti, odbaciti, iskriviti, racionalizovati ili ignorisati. To nije nužno greška Božje komunikacije. To može biti dio same prirode moralnog bića.
15. A šta ako je problem u čovjeku, a ne u poruci?
Ovo je mjesto gdje biblijska antropologija daje sasvim drugačiju sliku od pretpostavke ovog ateističkog argumenta.
Biblija ne opisuje čovjeka kao neutralnog istraživača koji samo čeka dovoljno kvalitetne informacije.
Čovjek je biće koje može koristiti razum, ali je istovremeno pod uticajem želja, interesa, sebičnosti, ponosa, straha i moralne pobune.
Drugim riječima, problem sa objavom nije nužno samo epistemološki; on je i moralni.
Čovjek ne pita samo: „Da li je ovo istina?“
On ponekad, svjesno ili nesvjesno, pita: „Ako je ovo istina, šta će ta istina zahtijevati od mene?“
To je mnogo dublje pitanje. Jer određene istine nisu samo informativne. One su egzistencijalne.
Ako postoji Bog, onda čovjek nije konačni autor vlastitog morala.
Ako postoji Stvoritelj, onda čovjek nije vrhovni vlasnik vlastitog života.
Ako postoji sud, onda odgovornost nije samo društveni konstrukt.
Ako postoji objava, onda čovjek nije pozvan samo da je analizira nego i da joj odgovori.
Zato je pitanje Božije „tišine“ mnogo više pitanje ljudskog slušanja.
16. Najveća greška: „nemam dovoljno razloga“ postaje „Bog ne postoji“
Na kraju se cijeli argument može svesti na jednu ključnu razliku.
Postoje tri različite tvrdnje:
1. „Ne znam da li Bog postoji.“
2. „Nemam dovoljno razloga da vjerujem da Bog postoji.“
3. „Bog ne postoji.“
Prva je agnosticizam. Druga je epistemološka procjena. Treća je metafizička tvrdnja.
Ali tekst počinje uglavnom sa drugom, a završava sa trećom. To nije mali logički korak. To je čitav most.
Ako ateista kaže: „Nisam uvjeren da postoje dovoljno jaki dokazi za Boga“, to je potpuno legitimna filozofska pozicija.
Ali ako kaže: „Pošto ljudi različito tumače Bibliju, religija ima psihološke korijene, postoji patnja, evolucija postoji i kvantni vakuum može proizvesti fizičke događaje – dakle Bog ne postoji“, onda je potrebno mnogo više argumenata.
17. Ateizam takođe mora objasniti stvarnost
Postoji još jedna ironija. Ateistička kritika često zahtijeva od teizma da objasni sve:
Zašto Bog ćuti?
Zašto postoji patnja?
Zašto postoje različite religije?
Zašto postoje tekstualne varijante?
Zašto Bog nije jasniji?
To su legitimna pitanja.
Ali onda treba postaviti i pitanja naturalističkom modelu:
Zašto postoji nešto umjesto ničega?
Zašto postoji univerzum?
Zašto postoje zakoni prirode?
Zašto je univerzum matematički razumljiv?
Zašto postoji svijest?
Zašto postoji racionalnost?
Zašto ljudski um može spoznati istinu o svijetu?
Zašto postoji objektivna moralna obaveza, ako je stvarnost konačno samo bezlična materija i energija?
Zašto uopšte postoji subjektivno iskustvo?
Drugim riječima, ateizam ne postaje automatski objašnjenje samo zato što odbaci teizam.
Ako uklonimo Boga, još uvijek moramo objasniti stvarnost.
Negacija objašnjenja nije sama po sebi alternativno objašnjenje.
18. „Odsutni Gospodar zemlje“ ili Bog koji se ne nameće?
Izvorni tekst završava slikom „odsutnog stanodavca“ – Boga koji je navodno napustio univerzum i ostavio ljude same.
Ali ta slika već pretpostavlja jednu određenu filozofiju Boga.
Biblijski Bog nije udaljeni arhitekta koji je napravio univerzum i otišao. On je, prema biblijskoj tvrdnji, Stvoritelj koji održava tvorevinu, objavljuje se čovjeku i ulazi u istoriju.
Hrišćanstvo ide čak dalje: njegova centralna tvrdnja nije da je Bog poslao još jedan dokument s neba, nego da je „Riječ postala tijelo“.
Dakle, ako želimo kritikovati hrišćanstvo, onda treba kritikovati njegovu stvarnu tvrdnju. Ne karikaturu.
19. Ko je onda zaista „stvorio Boga“?
Ovdje se vraćamo Fojerbahu.
Njegovo pitanje je ozbiljno: Da li je Bog samo projekcija čovjeka?
Ali postoji i obrnuto pitanje: Da li je ateistička slika Boga takođe projekcija?
Na primjer:
„Ako Bog postoji, morao bi govoriti na način koji bih ja smatrao dovoljno jasnim.“
„Ako je Bog dobar, morao bi spriječiti svaku patnju koju ja smatram besmislenom.“
„Ako Bog postoji, morao bi odgovoriti na moje eksperimente pod mojim uslovima.“
„Ako Bog postoji, morao bi se pojaviti upravo onako kako ja smatram racionalno zadovoljavajućim.“
Ali ko je postavio ta pravila?
Ako Bog postoji, čovjek nije sudija koji određuje kakav Bog smije biti da bi prošao epistemološki test.
To ne znači da je svaka tvrdnja o Bogu prihvatljiva. Naprotiv. Bog mora biti filozofski i logički koherentan. Ali kriterijumi moraju biti argumentovani, a ne jednostavno pretpostavljeni.
20. Zaključak: Božija tišina i ljudska buka
Ateistička kritika često izgleda snažno zato što postavlja pitanja na koja nije uvijek lako odgovoriti: Ako Bog postoji, zašto se ne pokazuje jasnije? Zašto postoji toliko religija? Zašto postoji zlo? Zašto molitve često ostaju bez odgovora? Zašto Bog dopušta ljudsku sumnju?
Ali nijedno od tih pitanja samo po sebi ne predstavlja dokaz da Boga nema. Još važnije, kada se argument okrene u suprotnom smjeru, pojavljuju se pitanja na koja ateistički svjetonazor takođe mora odgovoriti.
Ako je čovjek samo proizvod slijepih prirodnih procesa, zašto njegovo mišljenje treba smatrati pouzdanim u pitanjima koja nadilaze puku biološku korisnost? Ako je moral samo proizvod evolucije i društvene prilagodbe, na osnovu čega je nešto zaista dobro ili zlo? Ako je svijest samo proizvod materije, zašto bi čovjekova potraga za istinom imala objektivnu vrijednost? I ako je svemir samo bezlična stvarnost bez konačnog smisla, odakle dolazi naše uvjerenje da život, pravda, ljubav i ljudsko dostojanstvo treba da budu nešto više od prolaznih ljudskih preferencija?
Tu Biblija ne daje samo odgovor na ateističke prigovore. Ona dijagnostikuje problem iza njih. I ateistički problem takođe: „Reče bezumnik u svom srcu: nema Boga.“
Čovjek nije samo biće koje ne zna dovoljno o Bogu. On je biće koje živi u svijetu pogođenom grijehom, smrću i otuđenjem – i koje je istovremeno sposobno da prepozna istinu, dobro i ljepotu, ali i da ih potiskuje, iskrivljuje i zamjenjuje vlastitim projekcijama. Zato problem nije samo u tome što, kako kaže naslov, Bog ćuti, nego i u tome što čovjek govori mnogo toga dok pokušava objasniti Boga, svijet i samoga sebe.
Biblijska poruka zato nije: „Nemoj postavljati pitanja.“ Naprotiv. Ona čovjeka poziva da ih postavi do kraja.
Ne samo „zašto Bog dopušta zlo?“ Nego i „šta je zlo ako nema Boga?“ Ne samo „zašto Bog nije očigledniji?“ Nego i „zašto čovjek tako često odbija i ono što već smatra istinom?“
Ne samo „odakle dolazi religija?“ Nego i „odakle čovjeku razum, moral, svijest i čežnja za konačnim smislom?“
I možda najvažnije: nije dovoljno objasniti kako je neko vjerovanje nastalo. Treba pokazati da li je ono istinito.
Zato ni postojanje religijskih projekcija, psiholoških mehanizama, različitih tumačenja ili ljudskih zloupotreba religije samo po sebi ne opovrgava Boga. Može pokazati mnogo toga o čovjeku. Ali čovjekovo porijeklo nekog uvjerenja nije isto što i njegova istinitost.
Na kraju, pitanje nije ko je iznio više prigovora, nego koji pogled na stvarnost može najcjelovitije objasniti stvarnost koju svi zajedno iskustveno poznajemo – njenu racionalnost i ljepotu, ali i njeno zlo, patnju, smrt, moralnu krivicu, ljudsku čežnju za smislom i nadu da stvari ipak mogu biti drugačije.
Biblija upravo tu daje svoju veliku dijagnozu: svijet je stvoren dobar; čovjek je pao; zlo je stvarno; smrt je neprijatelj; čovjek je otuđen od svog Stvoritelja; ali istorija nije završena.
Zato Biblija ne pokušava sakriti problem svijeta. Ona ga stavlja u samo središte svoje poruke – i tvrdi da ono što je danas slomljeno nije ono što je Bog prvobitno namjeravao niti ono što će zauvijek ostati.
Bog možda ćuti duže nego što bismo mi željeli. Ali iz Božjeg ćutanja ne slijedi da Boga nema. A iz čovjekovog govora ne slijedi da je čovjek pronašao istinu.
Možda je zato najvažnije pitanje na kraju ovog razgovora upravo ono koje smo najmanje skloni postaviti: Ne samo „zašto Bog ćuti?“, nego „jesmo li spremni da čujemo šta govori?“
Osim toga, pitanje nije samo „da li je Bog dovoljno jasno govorio?“ Pitanje je i „šta bi se računalo kao dovoljno jasna objava – i da li je čovjek zaista neutralan primalac takve objave?“
Možda najveća ironija cijele rasprave nije to što ljudi govore umjesto Boga. Možda je ironija u tome što ljudi, dok optužuju Boga da nije dovoljno jasno govorio, često unaprijed određuju šta bi Bog morao reći, kako bi morao govoriti i kakve bi dokaze morao pružiti da bi ga oni prihvatili. Ili, još bliže, da li je moguće da im ne odgovora ono što je Bog otkrio u Bibliji jer uključuje odgovornost pa bi htjeli tvorca koji jednostavno daje „naučni“ dokaz da je stvaran?
A tada se više ne postavlja samo pitanje „da li Bog postoji?“ nego i „ko je zapravo postavljen na mjesto sudije – Bog ili čovjek?“ To je mnogo dublje pitanje od onoga koje se može riješiti jednom slikom, jednom satiričnom rečenicom ili hashtagom #CriticalThinking.
Reference
Atran, S. & Norenzayan, A. (2004). „Religion’s evolutionary landscape: Counterintuition, commitment, compassion, communion.“ Behavioral and Brain Sciences, 27(6), 713–770.
Barrett, D. B., Kurian, G. T. & Johnson, T. M. (2001). World Christian Encyclopedia, 2nd ed. Oxford University Press.
Dawkins, R. (2006). The God Delusion. Houghton Mifflin.
Feuerbach, L. (1841). The Essence of Christianity.
