Tajne iza borilačkih vještina

Zašto poslednjih decenija vidimo tako snažno rastuće prisustvo azijskih borilačkih vještina i istočnjačkog misticizma u našoj kulturi?

Kakav je bio uticaj i učinak ovih istočnjačkih mističnih vještina na poslednje nekolike generacije?

Da li proučavanje borilačkih vještina zaista vodi ka „disciplinovanijem“ i „duhovnijem“ načinu života, kako to danas propagiraju mediji?

Danas su škole borilačkih vještina, časovi joge i seminari tai-čija postali uobičajeni. Ove istočnjačke mistične prakse više se ne smatraju ezoteričnim ili rezervisanim samo za odabrane. Svugdje možemo vidjeti stalno širenje i uticaj ovih nekada rijetkima poznatih i tajnih vještina.

Djeca uzrasta od 5 do 12 godina se šalju na produžene aktivnosti u lokalnom karate dodžou ili Tae-kvon-do klubu. Sportisti u srednjim školama i na fakultetima se podstiču da se upišu i učestvuju u raznim stilovima „samoodbrane“ kako bi povećali svoju fizičku snagu i mentalnu svijest. Domaćice se povlače u lokalne Tai-či i joga klubove, s obećanjem revitalizacije svoje mladosti, povećanja fleksibilnosti i vraćanja zdravlja i „ličnog osnaživanja“.

Poslovni stručnjaci i rukovodioci se obučavaju u istočnjačkim filozofijama, kroz interne vještine poput aikidoa i ćigonga, za „jači fokus“, poslovnu strategiju i upravljanje stresom. Sa oko 76.000 škola borilačkih vještina samo širom SAD-a i novim studijima koji se otvaraju svake godine, obučavajući 15-18 miliona polaznika/praktičara, da li je ikakvo iznenađenje rastuća plima istočnjačkih religija i New Age misli koje vidimo kako preplavljuju crkve na zapadu?

Ali gdje je sve ovo počelo? I kako je Amerika, nekada hrišćanska po svojim vjerovanjima, tako lako prihvatila duhovne prakse Dalekog istoka? Jesu li religije Kine, Indije, Okinave i Japana na Zapadu vješto prepakovane kao „porodična zabava“, fizička spremnost, samoodbrana, samousavršavanje i samopoštovanje?

Da li su borilačke vještine zasnovane isključivo na fizičkoj snazi ​​i filozofiji… ili su religija? Šta predstavljaju zmaj, feniks i tigar koji krase tradicionalne škole borilačkih vještina? Zašto se učenici klanjaju kada uđu u dodžo i prije nego što se obrate instruktoru? Ko su ljudi, slike, crteži i simboli prema kojima ovi majstori borilačkih vještina pokazuju takvo obožavanje i poštovanje? I zašto se od učenika često traži da izuju cipele pri ulasku u prostor za trening?

Sada saznajte istinu… Sve borilačke vještine vuku korijene iz lažnih religija i paganizma Azije. Ideja je da čovjek u sebi ima moć i sposobnost da postane nadljudski i „bogolik“. Ovo je bila prva obmana kojom je Sotona zaslijepio ljudsku rasu (vidi Postanje 3:4-5).

Sve borilačke vještine širom svijeta imaju kao temelj i korijen Šaolin hram u Kini. Šaolin je tada bio, a i danas je budistički hram. Njihova primarna svrha je propagiranje i dijeljenje Čan / zen budizma i taoizma sa cijelim svijetom.

Obje ove religije uče da ne postoji lični Bog, da ne postoji jedno Svemoguće božansko Biće, koje kontroliše i održava cijeli svemir Riječju svoje sile, i drži svakog od nas odgovornim za život koji nam je besplatno dao!

Oni uče da je ono što je u zapadnom hrišćanskom svijetu poznato kao bog zapravo energetska sila ili „veliki duh“. I da kroz pravilne tehnike disanja, meditaciju, mantre, duhovne vježbe i način života, svi možemo postati jedno s ovom „božanskom energijom“.

Ovo je panteizam¹ do svoje srži. Prema Bibliji, jedinstvo čovjeka s Bogom prekinuto je grijehom, a vraćanje tom izvornom zajedništvu ostvaruje se isključivo kroz Božju milost i inicijativu, na koju čovjek odgovara određenim duhovnim koracima. Centralno mjesto u tom procesu zauzima Isus Hrist, kojeg Biblija opisuje kao jedinog posrednika između Boga i ljudi (Jovan 17:17-24).

Dakle, ako budisti, taoisti i hinduisti vjeruju da možemo postati jedno s univerzalnom energijom ili kosmosom (njihovim bogom), zar to nije i kroz prebivanje istog duha u nama?

U kineskim borilačkim vještinama, či = dah = duh. Kao majstori borilačkih vještina, moć, kontrola i demonstracija „Či energije“ smatraju se najvišom sposobnošću. Stoga treniraju meditaciju i kontrolu disanja, kako bi otvorili um uticaju duhovnog svijeta. Duh rata umjesto mira, duh ponosa umjesto poniznosti, duh djela i samoopravdanja umjesto vjere u Jedinorođenog Sina Gospoda Boga Svemogućeg.

Kada ovi duhovi utiču, kontrolišu i na kraju uđu u život praktičara, nevjerovatni i zadivljujući podvizi, vještine i sposobnosti mogu biti izvedeni od strane borilačkih umjetnika. Duhovi nas zavaravaju da vjerujemo da su ove „neprirodne sposobnosti“ samo naše! I da možemo postići ove „moći“ kroz vlastiti naporan rad i posvećenost vještini. Većina ljudi malo shvata da su duhovi ti koji njih koriste, a ne obrnuto.

 

Borilačke i magične vještine

Kao i u svakoj paganskoj religiji, fizičke aktivnosti uvijek vode do dubljih „duhovnih“ istina. Kineske borilačke vještine i njihovi azijski pandani nisu stranci ovom konceptu.

Učenici uvijek počinju s vrlo osnovnim, fundamentalnim vježbama, tj. stavovima, radom nogu, katama, udarcima rukama, blokiranjem i udarcima nogama. Kako učenik napreduje u kontroli svojih motoričkih vještina i ravnoteže, polako se upoznaje s idejom i principima kontrole disanja i „unutrašnje“ snage ili moći.

Prema istočnjačkom misticizmu, disanje je i fizička i duhovna vježba. Sposobnost kontrole disanja i respiracije koristi se za ulazak u izmijenjeno stanje svijesti ili hipnozu. To zatim otvara vrata iz fizičkog u duhovni svijet. Duboko disanje i meditacija se zatim predstavljaju kako bi se poboljšale fizičke sposobnosti. Ovo se često uči kao novi oblik ‘nauke’ ili ‘metafizike’. To je smrtonosna mješavina drevnih okultnih praksi s priloženom naučnom terminologijom.

S ovom novom naučenom snagom, udarac više nije „samo udarac“. Majstori kung-fua uče da je či poput baterija unutar igračke. Či je ono što stvara pravu snagu. Na nivou crnog pojasa, najčešće se „unutrašnji“ ili „či“ trening koristi u demonstraciji razbijanja dasaka, cigli, leda i kamena.

Na nivou iskusnog učenika ili majstora (obično 5-6 dan), ove vještine počinju poprimati mističniji/okultniji prizvuk. Uz ove „posebne vještine“, dolaze i one ideje i vjerovanja koja su sastavni dio religija Dalekog istoka. Sve to Bog strogo zabranjuje u svojoj Riječi i proglašava ih gnusobama i krivotvorinama darova svetog Duha (Jeremija 10:2; Ponovljeni zakon 18:9-12)!

Ove prakse i sposobnosti uključuju: gvozdeni dlan, gvozdeno tijelo, energetsko iscjeljivanje, vidovitost, duhovno vođstvo, telepatiju, dim mak (takođe poznat kao dodir smrti), astralno putovanje, telekinezu, daljinsko gledanje, astrologiju, duhovne vodiče, hipnozu, reinkarnaciju, kanaliziranje, proricanje, mantre i pjevanje, talismane i simbole, pečate ruku/Mudre, šakti-pat (okultna praksa polaganja ruku za prenos duhovne energije), kundalini, intuiciju trećeg oka smještenog u frontalnom režnju, magiju, kinesko čarobnjaštvo (upotreba paranormalne moći stečene uz pomoć ili kontrolu zlih duhova, za prizivanje ili kontrolu elemenata, duhovna alhemija).

 

Principi Jin/Janga

Taoističku doktrinu jina/janga usvojili su budisti, hinduisti, New Age pokret i svi okultisti. Ova smrtonosna laž čak prodire u svaki aspekt naše moderne zapadne kulture. Osnovno učenje „Taoa“ ili jina/janga je da svjetlost ne može postojati bez tame, da pozitivno ne može postojati bez negativnog i da dobro ne može postojati bez zla!

Sama pretpostavka ove drevne paganske filozofije protivrječi samoj prirodi svjetlosti i naučnim zakonima koji upravljaju našim svemirom.

Princip jina/janga tvrdi da su sve stvari, dobro i zlo, dio „Taoa“. I da je „tao“ najviša „sila“ i bog svemira. Ova „univerzalna energija“, sila ili duh simbolisani su kineskim jin/jangom. Ovaj simbol otkriva samu prirodu „boga“ kojem služe. Doktrina taoizma uči da je svjetlost jednaka tami, pozitivno je jednako negativnom, da su dobro i zlo u stvarnosti isti i da su sve stvari “istina“, na osnovu toga kako ih posmatrate.

Istočne religije uče da se sve stvari protežu iz ove sile ili duha zvanog „tao“ i vraćaju se u nju. Stoga su sve stvari, dobre i loše, dio ove „univerzalne energije“. A budući da one proizlaze i potiču iz „taoa“, a tao se smatra bogom i prebiva u njima, kaže se da sve stvari imaju božanstvo u sebi. Stoga se ništa ne može nazvati „zlim“, budući da ima „boga“ u sebi i samo je „božansko“ po prirodi. Ova ideologija briše sve apsolute.

Ovo je ista laž koju je zmija izrekla našim prvim roditeljima u rajskom vrtu: „Otvoriće vam se oči i bićete kao bogovi…“ (Postanje 3:4-5)

Taoizam uči da su anđeli i demoni stoga samo suprotne strane viših nivoa energije ili inteligencije u svemiru. I da mi kao smrtna ljudska bića možemo kroz meditaciju i „duhovne vježbe“ postići konačnu evoluciju i postati poput njih – bogovi u kosmosu!

 

Biblijska religioznost i istočnjačke borilačke vještine

Dok Biblija uči trezvenosti i samokontroli, čak i u molitvi, u pojedinim istočnjačkim sistemima meditacija ima za cilj pražnjenja uma, dostizanja posebnog stanja svijesti, sjedinjenja sa stvarnošću ili postizanja prosvjetljenja.

Zato borilačke vještine ili istočnjačke vježbe ne možemo uzeti samo kao fizičke discipline i odvojiti je od religijsko-filozofskog sistema kojem pripadaju. Iako se čini da se karate, kung fu, aikido, tai či ili slične discipline danas mogu praktikovati u sekularnom obliku, njihovo istorijsko porijeklo i tradicionalna terminologija ne mogu proći kritičko ispitivanje iz biblijske perspektive. Pitanje za hrišćanina nije samo „da li ova tehnika funkcioniše?“, nego i „odakle potiče filozofija koja je uz ovu tehniku vezana, šta ona podučava o Bogu, čovjeku i duhovnoj sili i da li je to saglasno sa Svetim pismom?“

Istočnjačka duhovna disciplina počiva na premisi da čovjek kroz disciplinu, tehniku, meditaciju i unutrašnji rad nastoji postići određeno stanje svijesti, harmoniju, prosvjetljenje ili ovladavanje sobom.

S druge strane, biblijska religioznost podrazumijeva da čovjek nije sam sebi put ka božanskom. On je stvorenje koje treba upoznati Boga, poslušati Boga i biti preobraženo Božjim djelovanjem.

Zato cijelu temu možemo svesti na jedno pitanje: Da li čovjek kroz određenu tehniku pokušava pronaći božansko u sebi i ovladati duhovnom silom – ili prihvata da je Bog izvan njega, njegov Stvoritelj, i da duhovni život zavisi od odnosa sa Njim?

Više na ovu temu u knjizi „Tajne iza borilačkih vještina“, Institut za izučavanje religije, 2026.

________________________