Savremeni čovjek je naučen da svoju autonomiju doživljava kao nešto gotovo neupitno pozitivno. Samostalnost, nezavisnost, pravo na vlastito mišljenje i sloboda izbora zaista imaju svoje opravdano mjesto. Čovjek ima razum, savjest i slobodu odlučivanja. Međutim, kada se paradigma individualne autonomije prenese iz društvenog života u područje religije, ona može proizvesti nešto sasvim drugo: čovjek više ne pristupa Bogu kao učenik koji treba da bude poučen, nego kao autonomni pojedinac koji sam odlučuje kako i šta će od Božje objave prihvatiti.
Upravo zato savremeni vjernik može biti žrtva ove paradigme gotovo nesvjesno. On može iskreno vjerovati da samostalno slijedi Bibliju, a da istovremeno ne primjećuje da je njegov način razmišljanja već duboko oblikovala kultura u kojoj živi.
Najveći problem nastaje onda kada se autonomija pretvori u princip: „Ja sam konačni autoritet za ono što je istina, dobro i ispravno.“
Tada se odnos čovjeka prema Bogu suštinski mijenja. Takođe se mijenjaju odnosi prema ljudskim strukturama autoriteta.
Kada čovjek postane sudija Božjoj riječi
Biblijski pristup polazi od toga da je Bog mjerilo istine, a da čovjek treba da ispituje sebe i svoje stavove u svjetlosti Božje objave. Savremeni autonomni mentalitet često radi obrnuto: „Prihvatiću ono što mi ima smisla, a odbaciću ono što mi se ne sviđa.“
Tako čovjek, često potpuno nesvjesno, sebe postavlja iznad Svetog pisma. Biblija više nije autoritet koji oblikuje čovjeka, nego materijal iz kojeg čovjek bira ono što mu odgovara na način kako mu odgovara.
Čovjek tako može zadržati Bibliju, Isusa, molitvu, zajednicu i čitav religijski jezik, a da ipak u praksi ostane sam sebi vrhovni autoritet.
To je možda najteže prepoznatljiv oblik savremene religioznosti: Bog ostaje u religijskom sistemu, ali čovjek zadržava upravljačku funkciju.
Religija postaje stvar ličnog ukusa
Autonomija lako proizvodi ideju da je religija prvenstveno privatna stvar: „Moja vjera je moja stvar.“
Međutim, biblijska religioznost nije samo privatni osjećaj. Ona obuhvata zdravo objektivno vjerovanje, ponašanje, moral, odnose prema drugima, zajednicu i poslušnost Bogu.
Kako nastaje religija „po individualnoj mjeri“:
- vjerujem u Boga, ali ne prihvatam Njegove zahtjeve (ili ih prihvatam u mjeri u kojoj je to kulturno prihvatljivo i popularno);
- prihvatam Isusa, ali ne nužno sve što je učio;
- prihvatam ljubav, ali ne i moralne norme;
- prihvatam određene biblijske tekstove, dok druge proglašavam prevaziđenim;
- prihvatam „duhovnost“, ali izbjegavam autoritet.
Čovjek tako ne dopušta da religija mijenja njega, nego pokušava da religiju prilagodi sebi.
„Ako ja osjećam da je ispravno…“
Jedna od posledica autonomnog mentaliteta jeste i zamjena objektivnog moralnog kriterijuma ličnim osjećajem. „Ako osjećam da je nešto ispravno, onda je to za mene ispravno.“
Biblija, međutim, ne predstavlja ljudsko srce kao nepogrešiv moralni kompas. „Srce je prevarno iznad svega i smrtno bolesno.“ (Jeremija 17:9)
Savjest jeste važna, ali savjest treba biti oblikovana istinom. Ona nije stvorena da sama proizvodi istinu.
Postoji velika razlika između „ovo je dobro zato što osjećam da je dobro“ i „želim da moje razumijevanje dobra bude oblikovano onim što Bog kaže da je dobro“.
Poslušnost počinje izgledati kao gubitak slobode
Savremeni čovjek često riječ „poslušnost“ doživljava gotovo negativno. Autonomni pojedinac želi biti sam svoj gospodar. Zato Isusove riječi „ako me volite, držite moja uputstva“ (Jovan 14:15) mogu izgledati kao ograničavanje slobode.
Biblijska perspektiva je, međutim, drugačija. Sloboda ne znači oslobođenost od svakog autoriteta, nego mogućnost da čovjek živi u skladu sa svojom pravom svrhom pod Božjim autoritetom.
Zato biblijska religioznost ne pita samo „šta ja želim?“ nego „šta Bog želi?“
Autonomija mijenja i pojam grijeha
Ako je pojedinac konačni autoritet, onda se mijenja i definicija grijeha.
Umjesto grijeh = prestup Božje volje dobijamo grijeh = ono što meni ili drugome šteti, odnosno ono što društvo smatra neprihvatljivim.
Moral se tako postepeno odvaja od Boga.
Čovjek može sasvim iskreno reći: „Ne vidim ništa loše u tome.“ Ali biblijsko pitanje nije prvenstveno da li ja vidim nešto loše. Pitanje je šta Bog kaže o tome?
Pokajanje postaje teže
Ako sam ja konačni autoritet, onda priznanje „pogriješio sam i moram promijeniti svoj način života“ postaje udar na moju autonomiju.
Biblijsko pokajanje upravo zahtijeva suprotno – spremnost da čovjek prizna da njegovo vlastito prosuđivanje nije nepogrešivo i da dopusti Bogu da ga ispravi.
Zato Isus svoj javni poziv sažima riječima: „Pokajte se i vjerujte u dobru vijest.“ (Marko 1:15)
Pokajanje pretpostavlja da čovjek nije konačno mjerilo vlastite ispravnosti.
Odbacivanje zdravog autoriteta
Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih posledica individualne autonomije.
Biblija ne pretpostavlja da svaki vjernik treba sam, bez pomoći drugih, da izgradi potpuno razumijevanje vjere. Bog je u zajednici dao različite darove upravo radi poučavanja i izgrađivanja vjernika. Pavle govori o pastirima i učiteljima koji imaju zadatak da vjernike osposobe i dovedu do duhovne zrelosti (Efescima 4:11–14).
To znači da postoji ogromna razlika između slijepog potčinjavanja čovjeku i ponizne spremnosti da budemo poučeni od ljudi koji imaju znanje, iskustvo i biblijsku zrelost.
Biblija, naravno, ne traži slijepo prihvatanje učitelja. Vjernici iz Bereje pohvaljeni su upravo zato što su svakodnevno provjeravali ono što su čuli prema Pismu (Djela 17:11).
Ali postoji razlika između „provjeriću ono što me učiš prema Svetom pismu“ i „niko nema pravo da me uči; ja sam sebi dovoljan tumač.“
Prvo je zdrava sloboda savjesti. Drugo je duhovna i intelektualna samodovoljnost.
Kada svi postanu „učitelji“
Ovo proizvodi još jedan karakterističan fenomen savremene religioznosti: svako postaje vlastiti teolog i učitelj.
Ako neko smatra da je njegovo trenutno razumijevanje Biblije jednako pouzdano kao razumijevanje osobe koja je decenijama proučavala biblijski tekst, istorijski kontekst, jezike i teologiju, onda se gubi pojam duhovne kompetencije.
U drugim oblastima to nam je potpuno prirodno. Nećemo reći: „Imam pravo na svoje mišljenje o medicini, dakle moje mišljenje vrijedi jednako kao mišljenje ljekara.“
Činjenica da imamo pravo da razmišljamo ne znači da sva mišljenja imaju jednaku težinu. Isto važi i za proučavanje Biblije.
Naravno, stručnost sama po sebi ne čini čovjeka nepogrešivim. Svako učenje mora biti provjereno prema Svetom pismu. Ali nije razumno pretpostaviti da godine ozbiljnog proučavanja ne daju nikakvu prednost.
Paradoks „oslobađanja od autoriteta“
Ovdje nastaje jedan od najvećih paradoksa savremenog individualizma.
Čovjek odbacuje pastora, učitelja, teologa ili duhovno zrelu osobu riječima: „Neću da slijedim čovjeka.“ Ili: „To je samo ljudsko mišljenje, nemam potrebe za tim.“
Ali istovremeno može biti duboko oblikovan medijima, popularnom kulturom, društvenim mrežama, psihologijom, političkim i nacionalnim idejama, mišljenjem i mentalitetom vlastitog društvenog i vjerskog okruženja.
Dakle, nije postao nezavisan od autoriteta. Samo je zamijenio provjerljivi autoritet mnoštvom često nevidljivih autoriteta kulture.
Možda je zato jedna od najvećih zabluda savremenog čovjeka uvjerenje da je potpuno autonoman. Čovjek gotovo uvijek nekoga ili nešto slijedi. Pitanje je samo koga?
Religija kao emocionalno iskustvo
Kada se autoritet prebaci sa Boga na pojedinca, religija lako postaje prvenstveno subjektivno iskustvo.
„Osjećam Božju prisutnost.“
„Ovo me duhovno ispunjava.“
„Meni ovo govori da sam na pravom putu.“
„Osjećam da sam na pravom mjestu.“
Takva iskustva mogu biti stvarna i značajna, ali osjećaj ne može biti konačni kriterijum istine.
Biblijski princip je da iskustvo treba ispitivati prema objavljenoj istini: „Sve ispitujte, dobro zadržite.“ (1. Solunjanima 5:21)
Čovjek može biti iskren u svom iskustvu i ipak biti u zabludi. Iskrenost nije isto što i istinitost.
Gubitak zajednice
Radikalni individualizam proizvodi i ideju: „Mogu imati svoj odnos s Bogom bez potrebe za zajednicom.“
Ali Novi savez ne predstavlja vjeru kao potpuno izolovanu religiju pojedinca. Vjernici su opisani kao tijelo, kao zajednica i kao međusobno povezani udovi (1. Korinćanima 12).
Zajednica nije data da ukine individualnost. Ona treba da pomogne čovjeku da vidi ono što sam možda ne vidi – uključujući vlastite zablude i slabosti.
Zrela zajednica, dakle, ne treba da proizvodi slijepe sledbenike, nego ljude koji znaju misliti, provjeravati, učiti i prihvatiti korekciju. Ali istovremeno, kvalitetna zajednica ne proizvodi ni mnoštvo individualaca sa različitim vjerovanjima i stavovima, zbog čega upravo i postoje objektivne doktrine ili kako ih Sveto pismo naziva, „vjera koja je jednom predata svetima“ (Juda 1:3).
Od slobode savjesti do autonomije savjesti
Zato je važno razlikovati dvije stvari koje se danas često poistovjećuju.
Sloboda savjesti znači da niko ne smije prisiliti moju savjest da vjeruje suprotno onome što sam pred Bogom spoznao kao istinu.
Autonomija savjesti znači da moja savjest sama određuje šta je istina i dobro, pa ni Bog nema pravo da je ispravi.
Prvo je potpuno kompatibilno sa biblijskim pogledom na čovjeka. Drugo je u suštini odbacivanje Božjeg prava da bude konačni autoritet. U ovom drugom slučaju to se dalje prenosi na nivo ljudskog autoriteta koji je Bog uspostavio: starješinstvo, vođstvo porodice…
Tu se, zapravo, pojavljuje vrlo stara ljudska tendencija. Problem nije nastao sa savremenim društvom. Savremena kultura ga je samo učinila mnogo sofisticiranijim.
Još u Edenu čovjek je bio suočen sa iskušenjem da sam određuje šta je dobro i šta je zlo. Ali ono što se dogodilo kao rezultat težnje za autonomijom bio je kolaps ljudskog integriteta. Savremeni individualizam tu ideju može predstaviti u mnogo privlačnijem obliku: „Budi svoj. Vjeruj sebi. Sam odlučuj. Niko nema pravo da ti kaže šta je istina.“
Sve to može zvučati kao sloboda. Ali kada se primijeni na odnos prema Bogu, postaje upravo suprotno od onoga što Biblija traži.
Pojedinac koji više ne želi da bude učenik
Možda se cijeli problem može sažeti u jednu jednostavnu suprotnost.
Biblijski model: Bog → objava → čovjek → promjena života.
Savremeni autonomni model često funkcioniše ovako: čovjek → lične vrijednosti → selekcija religijskih ideja → Bog koji ih potvrđuje.
U prvom modelu Bog oblikuje čovjeka. U drugom modelu čovjek oblikuje svoju predstavu o Bogu. I upravo ta individualna predstava izvjesno na nekom dijelu putu skreće u devijantnost.
Zato savremena paradigma autonomije ne mora čovjeku čak ni oduzeti religiju. Ona može učiniti nešto mnogo suptilnije: dozvoliti mu da zadrži religiju, ali da je prilagodi sebi.
A čovjek koji više ne želi da bude učenik teško može postati zreo vjernik.
Jer početak biblijske religioznosti nije u stavu „znam šta ja mislim“ nego u mnogo poniznijem stavu: „Spreman sam da me Bog pouči, da me ispravi i da promijeni ono što u meni nije ispravno.“
Upravo tu se nalazi granica između religije koja samo potvrđuje čovjeka i religije koja ga zaista mijenja.
U tom smislu, savremena opsjednutost autonomijom pojedinca dodiruje samu srž onoga što je kroz istoriju predstavljalo satanistički princip: čovjek želi da bude sam sebi vrhovni autoritet. Nije neophodno da čovjek formalno odbaci Boga da bi prihvatio taj princip. Dovoljno je da zadrži Boga kao religijsku ideju, ali sebi zadrži pravo da sam odlučuje šta će od Boga prihvatiti, a šta odbaciti. Ovdje obmana lako može postati još dublja – nerazumna autonomija može navesti čovjeka da proglasi Bibliju kao svoj jedini autoritet, dok je sve vrijeme pogrešno razumije i pogrešno primjenjuje, ignorišući kanale blagoslova i pouke koje je Bog uspostavio i koji su mu na raspolaganju! Tako, na primjer, ako ste u vjerskoj zajednici „autonomaša“, tu ćete se vjerovatno susresti sa pedeset ljudi i stotinu „mišljenja“ o ovom ili onom vjerskom pitanju ili doktrini (rezultat premise da svako počinje kao vlastiti „učitelj“, dok niko nije stvarni učitelj).
Satanistička pobuna ne počinje nužno negiranjem Božjeg postojanja; ona počinje odbacivanjem Božjeg prava da vlada čovjekom. U tom smislu, pitanje nije samo: „Da li vjerujem u Boga?“, nego mnogo dublje: „Ko ima poslednju riječ u mom životu – Bog ili ja?“
Upravo zato čovjek može biti religiozan, a ipak živjeti po principu autonomije. Može govoriti o Bogu i Bibliji, a u praksi biti sam sebi bog.
