Religija je za veliki broj ljudi mnogo više od sistema vjerovanja. Ona je dio porodičnog nasleđa, kulturnog identiteta, nacionalne pripadnosti, društvenog okruženja i ličnog osjećaja sigurnosti. Upravo zbog toga nije neobično da se ljudi veoma lako identifikuju kao „pravoslavci“ ili „katolici“, čak i kada veoma malo poznaju teologiju sopstvene crkve, rijetko ili uopšte ne čitaju Bibliju i ne žive naročito religioznim životom.
Istovremeno, ista osoba može pokazati izrazitu rezervu, nelagodu ili čak odbojnost kada se suoči sa pozivom da lično istražuje Bibliju i provjerava svoja vjerovanja.
Ovaj fenomen nije moguće objasniti samo teologijom. U njemu se prepliću psihologija identiteta, sociologija religije, snaga tradicije i ono što sama Biblija govori o ljudskoj prirodi.
Pri tome treba izbjeći površno generalizovanje. Nije svaki katolik ili pravoslavac tradicionalista niti neprijateljski raspoložen prema Bibliji. U svim velikim crkvama postoje ljudi koji iskreno vjeruju u Boga i ozbiljno traže istinu. Problem koji ovdje razmatramo mnogo je širi: zašto je čovjeku generalno lakše naslijediti religijski identitet nego lično preispitati svoja uvjerenja i dozvoliti da ga istina promijeni?
Religijska pripadnost je lakša od ličnog obraćenja
Za mnoge ljude religijski identitet nastaje prije nego što su uopšte sposobni razmišljati o religiji. Čovjek odrasta uz izjave: „Mi smo pravoslavci.“ Ili „naša porodica je katolička.“
Takvo određenje obično nije rezultat teološkog istraživanja. Ono se nasleđuje zajedno sa jezikom, prezimenom, običajima, praznicima, porodičnim pričama i kulturnim okruženjem.
Psihološki gledano, to je veoma snažan mehanizam. Čovjek dobija odgovor na pitanje „ko sam ja?“ mnogo prije nego što se ozbiljno zapita „šta je istina?“
Zato kritika određenog religijskog učenja često nije doživljena samo kao rasprava o doktrini. Osoba može imati osjećaj da se napada njena porodica, kultura, preci i čitav identitet.
Biblijski model vjere, međutim, nije zasnovan na naslijeđenom identitetu. Isus kaže: „Ako neko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe…“ (Matej 16:24)
To je neuporedivo zahtjevniji poziv. Naslijediti ime je lako. Preispitati sebe nije.
Moć tradicije i poznatog
Čovjekov um prirodno daje prednost onome što je poznato. Ako neko od djetinjstva posmatra određene obrede, ikone, sveštenstvo, crkvene građevine, praznike i religijske običaje, sve to vremenom postaje dio njegove osnovne slike svijeta. Poznato počinje izgledati prirodno, a ono što traje dugo počinje izgledati istinito, čak i kad je apsurdno i bizarno.
Zbog toga jednostavan poziv „provjeri da li to ima podršku u Bibliji“ može izazvati mnogo veću nelagodu nego što bi se očekivalo.
Problem nije nužno u tome što osoba ima bolje argumente za svoju tradiciju. Mnogo češće problem nastaje zato što bi preispitivanje jedne doktrine moglo pokrenuti preispitivanje čitavog sistema.
Biblija upravo upozorava na mogućnost da tradicija dobije veću težinu od Božje riječi: „Ostavljate nauk Božji, a držite se ljudskog predanja.“ (Marko 7:8)
Tradicija sama po sebi nije nužno negativna. Svaka zajednica ima određene običaje i istorijsko nasleđe. Problem nastaje onda kada tradicija više ne smije biti provjeravana. Tada ona prestaje biti pomoć u vjeri i postaje autoritet iznad istine.
Institucija oslobađa čovjeka tereta ličnog ispitivanja
Institucionalna religija ima jednu ogromnu psihološku prednost: može preuzeti odgovornost za formiranje vjerovanja.
Ako crkveni autoritet kaže: „Crkva je ovo već utvrdila“, pojedinac ne mora sam prolaziti kroz dug i ponekad neprijatan proces proučavanja, provjeravanja i donošenja zaključaka.
On može vjerovati posredno: „Ako moja crkva tako uči, onda je to sigurno istina.“
Takav sistem daje osjećaj stabilnosti.
Biblijski pristup je drugačiji. Za stanovnike Bereje zapisano je da su primili Pavlovu poruku, ali da su „svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako.“ (Djela 17:11)
Ovo je veoma značajno. Oni nisu odbacili autoritet, ali ga nisu ni prihvatili nekritički. Čak je i propovijedanje apostola Pavla bilo provjeravano prema Svetom pismu.
Biblijski princip zato nije „vjeruj zato što je autoritet rekao,“ već „provjeri da li je ono što autoritet govori u skladu sa Božjom riječju.“ Takav pristup čovjeku daje veću odgovornost, a time i veći mentalni i emocionalni teret.
Ritual može zamijeniti unutrašnju promjenu
Čovjek je biće simbola i rituala. Crkvena arhitektura, muzika, tamjan, svijeće, procesije, liturgija, religijska umjetnost i ceremonijalna odjeća mogu stvoriti snažan osjećaj svetosti.
Takva iskustva mogu imati dubok emocionalni efekat. Ali upravo tu postoji opasnost da se osjećaj religioznosti zamijeni stvarnim duhovnim životom.
Isus upozorava na religiju koja postoji spolja, dok je unutrašnjost čovjeka ostala nepromijenjena: „Ovaj narod mi se približava svojim ustima, i poštuje me usnama, ali srce mu je daleko od mene.“ (Matej 15:8)
Čovjek može prisustvovati obredu, obilježiti praznik, zapaliti svijeću, poljubiti relikviju ili nositi religijski simbol i zbog toga osjećati da je njegov odnos sa Bogom uređen.
Biblijska religija postavlja mnogo neugodnija pitanja:
Kako postupaš prema drugim ljudima?
Govoriš li istinu?
Kakav si kada te niko ne vidi?
Opraštaš li?
Kakvi su tvoji motivi?
Da li postoji grijesi kojih se ne želiš odreći?
Da li se tvoj karakter mijenja?
Ritual može trajati nekoliko minuta. Promjena karaktera traje cijeli život. Zato je ritualna religioznost psihološki mnogo lakša od stvarnog obraćenja.
Biblija individualizuje odgovornost
Tradicionalna religija čovjeku omogućava da o vjeri govori u množini:
„Mi pravoslavci vjerujemo…“
„Kod nas katolika je…“
„Naša crkva uči…“
„Naši preci su vjerovali…“
U takvom okviru pojedinac se skriva unutar kolektivnog identiteta.
Biblija, međutim, ne dozvoljava da grupa preuzme konačnu odgovornost pojedinca. Pavle piše: „Dakle, svako će od nas položiti Bogu račun za sebe.“ (Rimljanima 14:12)
To potpuno mijenja perspektivu. Pred Bogom neće biti presudno šta je vjerovala većina našeg naroda, šta je učila institucija kojoj smo pripadali ili šta su radili naši preci.
Pitanje postaje lično: Šta sam ja vjerovao? Zašto sam to vjerovao? Da li sam imao priliku da saznam istinu? Šta sam učinio sa onim što sam saznao?
Takva individualizacija odgovornosti može biti veoma neprijatna jer čovjek više nema kolektivno sklonište.
„Mi“ i „oni“ – moć grupnog identiteta
Socijalna psihologija pokazuje koliko lako ljudi formiraju identitet na principu „mi“ i „oni“.
Religijske oznake poput pravoslavac, katolik, musliman, protestant… mogu postati mnogo više od opisa vjerovanja. One postaju oznake pripadnosti.
Tada čovjek određenu doktrinu ne brani samo zato što je uvjeren da je ona istinita, nego zato što je to „naše“ vjerovanje.
A promjena vjerovanja može značiti veoma realne posledice: nerazumijevanje roditelja, sukob sa rodbinom, udaljavanje od prijatelja, gubitak ugleda u zajednici, osjećaj izdaje predaka, pa čak i socijalnu izolaciju.
Zbog toga pitanje istine više nije samo intelektualno. Istina ima cijenu.
Isus je upravo zato upozoravao da će vjernost njemu ponekad dolaziti u konflikt čak i sa najbližim porodičnim vezama: „Ko voli oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.“ (Matej 10:37)
Poenta nije odbacivanje porodice, nego uspostavljanje prioriteta. Istina ne može zavisiti od toga da li će je naša grupa prihvatiti.
Kada religija postane dio nacionalnog identiteta
Ovaj fenomen naročito je vidljiv na Balkanu. Pojmovi „pravoslavac“ i „katolik“ često imaju i etničko, istorijsko i kulturno značenje.
Zbog toga nije rijetkost da neko gotovo nikada ne čita Bibliju, rijetko odlazi u crkvu, ne poznaje osnovna učenja svoje crkve, ne živi prema hrišćanskim moralnim načelima, a možda čak nije potpuno siguran ni u postojanje Boga, ali ipak veoma odlučno kaže „ja sam pravoslavac,“ ili „ja sam katolik.“
To pokazuje da religijska oznaka u takvom slučaju više nije prvenstveno ispovijedanje vjere. Ona je identitetska etiketa.
Zato teološka rasprava može izazvati mnogo snažniju reakciju nego što njena tema sama po sebi opravdava.
Kada nekome kažete: „Ovo vjerovanje nema biblijsko uporište“, on možda ne čuje samo tu rečenicu.
Emocionalno može čuti:
„Tvoji roditelji su bili u zabludi.“
„Tvoj narod je u zabludi.“
„Tvoji preci su bili u zabludi.“
Zbog toga reakcija često nije proporcionalna samom argumentu.
Biblija ne poznaje spasenje po nasleđu
Jedna od najradikalnijih biblijskih ideja jeste da religijsko porijeklo čovjeku ne daje poseban status pred Bogom.
Jovan Krstitelj upozorava Jevreje: „Ne pomišljajte da govorite među sobom: ‘Imamo oca Abrama.’“ (Matej 3:9)
Poruka je jasna. Čak ni pripadnost narodu koji je imao posebno mjesto u istoriji Božjeg djelovanja nije mogla zamijeniti lični odnos sa Bogom.
Isti princip važi za sve.
„Moji preci su bili pravoslavci.“
„Moja porodica je oduvijek katolička.“
„Pripadam najstarijoj crkvi.“
„Naša denominacija ima istinu.“
Ni jedna od tih tvrdnji sama po sebi ne govori ništa konačno o čovjekovom duhovnom stanju. Biblijska religija ne može se naslijediti kao prezime ili imovina.
Kognitivna disonanca – kada istina postane prijetnja
Psihologija poznaje fenomen kognitivne disonance. On nastaje kada se čovjek suoči sa informacijom koja ozbiljno ugrožava njegovo postojeće uvjerenje.
Zamislimo osobu koja četrdeset godina vjeruje da je određena doktrina biblijska. Onda pročita tekst koji veoma jasno ukazuje na nešto drugo.
Sada postoje dvije mogućnosti. Prva je priznanje: „Možda sam sve ove godine bio u zabludi.“
Ali ta rečenica povlači za sobom niz mnogo težih pitanja. Ako sam ja bio u zabludi, šta je sa mojim roditeljima? Šta je sa sveštenikom kojem vjerujem? Šta je sa mojom crkvom? Šta je sa generacijama mojih predaka? Šta će se dogoditi ako promijenim uvjerenje?
Zbog toga je psihološki mnogo lakše odbaciti novu informaciju nego rekonstruisati čitav sistem vjerovanja. Tada se mogu pojaviti reakcije poput:
„To je sekta.“
„Ne zanima me.“
„Nemoj mi to pričati.“
„Mi smo oduvijek tako vjerovali.“
„Zar su svi naši preci bili budale?“
Takvi odgovori često uopšte ne razmatraju argument. Njihova funkcija je psihološka: zaštititi postojeći identitet od neprijatnog preispitivanja.
Biblijska istina nije samo informacija
Postoji još dublji razlog zašto Biblija može izazvati otpor. Ona ne iznosi samo podatke koje čovjek može prihvatiti bez posledica. Ako je njena poruka istinita, ona polaže pravo na čovjekov život.
Isus kaže: „Svjetlost je došla u svijet, ali ljudi su voljeli tamu, a ne svjetlost, jer su im djela bila zla.“ (Jovan 3:19)
Ovdje problem nije prvenstveno intelektualni. Svjetlost razotkriva. Ako čovjek prihvati biblijsku istinu, možda će morati priznati da je pogriješio, da određena navika nije dobra, da mora oprostiti nekome, da mora promijeniti prioritete, da se mora odreći nekog grijeha, da sopstvenu volju mora podrediti Bogu.
Zato čovjek često ne odbacuje istinu zato što je nije razumio. Može je odbaciti upravo zato što razumije šta bi njeno prihvatanje zahtijevalo.
Forma pobožnosti bez njene sile
Apostol Pavle koristi veoma precizan izraz: „Imaju formu pobožnosti, ali se odriču njene sile.“ (2. Timoteju 3:5)
To je upozorenje koje prevazilazi bilo koju pojedinačnu crkvu. „Forma pobožnosti“ može uključivati: crkvene građevine, obrede, praznike, ceremonije, religijsku umjetnost, simboliku, posebnu odjeću, titule, istorijske institucije. Ali sila pobožnosti pokazuje se u promijenjenom čovjeku.
Biblija je mnogo manje zainteresovana za pitanje: „Kojoj religijskoj grupi pripadaš?“ nego za pitanje: „Šta je istina učinila od tebe?“
Religija koja čovjeku pruža osjećaj svetosti bez zahtjeva da se njegov život stvarno promijeni prirodno će biti popularnija od religije koja svakodnevno preispituje njegove motive, postupke i karakter.
Većinska religija daje osjećaj normalnosti
Tradicionalne crkve imaju još jednu ogromnu društvenu prednost. One su prihvaćene kao „normalne“.
Ako se čovjek u dominantno pravoslavnom okruženju izjasni kao pravoslavac, nikome ne mora objašnjavati svoj izbor. Isto važi za katolika u dominantno katoličkoj sredini. Većinsko vjerovanje ima društvenu legitimnost.
Ali čovjek koji počne samostalno istraživati Bibliju i dođe do zaključaka različitih od većinske tradicije mora objašnjavati sebe. Odjednom se pojavljuju pitanja:
„Zašto se odvajaš?“
„Zašto misliš da znaš bolje od crkve?“
„Zar svi drugi griješe?“
Većina zato ima ogromnu psihološku snagu.
Međutim, Biblija nikada ne predstavlja brojnost kao kriterijum istine. Isus govori o širokom putu kojim idu mnogi i uskom putu koji nalazi malo ljudi (Matej 7:13–14). Istina se, prema tome, ne utvrđuje glasanjem većine.
Paradoks tradicionalnog vjernika
Tako dolazimo do zanimljivog paradoksa. Čovjek može veoma snažno reći: „Ja sam pravoslavac“, a nikada u životu nije pročitao Novi savez.
Drugi može samouvjereno reći: „Ja sam katolik“, ali ne zna objasniti temeljne doktrine Rimokatoličke crkve.
Njihova sigurnost tada ne proizlazi iz dubokog poznavanja vjerovanja. Ona proizlazi iz snage pripadnosti. Zbog toga se može dogoditi da upravo ljudi koji najmanje poznaju sopstvenu teologiju najrevnije brane svoju denominacijsku etiketu. Identitet je ponekad mnogo snažniji od argumenta.
Problem nije ograničen na katolicizam i pravoslavlje
Bilo bi pogrešno zaključiti da je ovo isključivo problem tradicionalnih crkava. Ista psihološka zamka može nastati u bilo kojoj religijskoj zajednici.
Protestant može reći: „Mi smo protestanti, prema tome imamo istinu.“
Adventista može reći: „Mi smo crkva ostatka, dakle ne moramo više ništa provjeravati.“
Baptista, evangelik ili pripadnik bilo koje druge zajednice može razviti potpuno isti mentalitet.
Čim naziv zajednice postane zamjena za lično ispitivanje istine, ponavlja se isti obrazac. Tada više nije Biblija ta koja procjenjuje denominaciju. Denominacija počinje određivati kako se Biblija smije razumjeti.
Zato Pavle daje univerzalni princip: „Sve provjeravajte, držite se onoga što je dobro.“ (1. Solunjanima 5:21) Nijedna zajednica ne bi trebalo da se plaši tog principa. Ako je neko učenje istinito, provjeravanje mu ne može nauditi.
Dva različita modela religije
Čitav fenomen može se prikazati kroz dva potpuno različita pravca.
Kod religije zasnovane prvenstveno na tradiciji proces najčešće izgleda ovako: porodica → tradicija → institucija → identitet → vjerovanje. Čovjek prvo saznaje kojoj grupi pripada, a zatim uglavnom preuzima vjerovanja te grupe.
Biblijski ideal ide drugim putem: Božja riječ → lično ispitivanje → uvjerenje → obraćenje → promijenjen život → zajedništvo. Ako se pitate gdje je ovdje identitet, on je povezan sa pripadnošću Bogu i stoga apostol Pavle naglašava da mi (hrišćani) imamo nebesko građanstvo (Filipljanima 3:20; vidi takođe Kološanima 3:9-11)! Drugim riječima, istinsko hrišćanstvo je kosmopolitsko i ne lijepi vam etikete. Ljudske ustanove to rade da bi vas imale u sferi svog interesa i kontrole.
U prvom modelu čovjek pita: „Šta vjeruju naši?“ U drugom pita: „Šta je istina?“
U prvom slučaju pripadnost određuje vjerovanje. U drugom slučaju istina određuje pripadnost. To je suštinska razlika.
Zaključak
Tradicionalne religijske institucije nisu popularne samo zbog svoje teologije. Njihova snaga proizlazi i iz činjenice da čovjeku nude nešto što ljudska psihologija veoma cijeni: kontinuitet, sigurnost, pripadnost, autoritet, ritual, zajednicu i jasno definisan identitet.
Biblijska religija, sa druge strane, može biti mnogo neugodnija. Ona čovjeku ne dozvoljava da se sakrije iza svojih predaka, naroda, porodice, sveštenstva ili denominacije.
Ona ga poziva da lično ispituje. Da razmišlja. Da provjerava. Da prizna kada je pogriješio. Da se mijenja. I konačno, da pred Bogom preuzme odgovornost za ono što vjeruje i za način na koji živi.
Zato kulturna religija može lako postati masovna, dok autentična biblijska vjera nikada nije bila samo pitanje većinske pripadnosti.
Tradicionalna religija čovjeku poručuje: „Pripadaj.“
Biblijska religija poručuje: „Ispitaj, povjeruj, pokaj se i promijeni se.“
Prva daje naslijeđeni identitet. Druga traži novi život.
I upravo je zbog toga mnogo lakše naslijediti religijsko ime nego postati čovjek kojeg je istina zaista promijenila.
