Slučaj Amnona i Tamare i dubina ljudske izopačenosti

Druga Samuelova 13 je jedno od najmračnijih poglavlja u Bibliji. Ono ne uljepšava ljudsku prirodu niti pokušava da opravda glavne aktere. Naprotiv, pokazuje kako grijeh, kada se ne zaustavi, proizvodi lanac sve većeg zla. Ovo poglavlje je i psihološki i duhovno izuzetno duboko.

Mnogi, posebno oni koji žele diskreditovati Bibliju, ukazuju kako se ovako nešto može naći u „svetoj knjizi“. Upravo zato što Sveto pismo ne uljepšava strahotu ljudske izopačenosti. „Sveta knjiga“ nije nijedna knjiga koja lažira stvarnost ili vodi u bilo kakvu iluziju.

 

Uvod: posledice Davidovog grijeha

Prije ovog događaja dolazi Davidov grijeh sa Batšebom i ubistvo Urije (2. Samuelova 11). Iako je Davidu oprošteno nakon pokajanja, prorok Natan izgovara ozbiljnu posledicu: „Mač se neće udaljiti od doma tvojega…“ (2. Sam. 12:10)

Važno je uočiti da Bog nije autor zla koje slijedi. On ne navodi Amnona da siluje Tamaru. Međutim, Bog dopušta da se prirodne posledice grijeha razviju u porodici u kojoj je moralni autoritet ozbiljno narušen.

 

Požuda prerušena u ljubav (stihovi 1-5)

Amnon, Davidov prvorođeni sin sa Ahinoamom iz Jezraela, „zavolio je Tamaru“, ćerku koju je David dobio sa Mahom iz Gesura.

Ali vrlo brzo postaje jasno da to nije ljubav.

Prava ljubav:

• želi dobro drugome,

• poštuje slobodu druge osobe,

• spremna je na žrtvu.

Amnonova „ljubav“ je:

• opsjednutost,

• sebičnost,

• seksualna požuda,

• želja za posjedovanjem.

Već ovdje Biblija razdvaja ljubav od strasti. Koliko puta ljudi danas nazivaju požudu ljubavlju? Biblija kaže da to nije isto.

 

Grijeh počinje u mislima

Amnon ne kreće odmah u silovanje.

Proces izgleda ovako:

1. dopušta fantaziji da raste;

2. postaje opsjednut;

3. razboli se od želje;

4. traži način;

5. prihvata savjet zlog prijatelja;

6. izvršava zločin.

Ovo savršeno odgovara Jakovu 1: „Svakoga kuša njegova želja… zatim želja začevši rađa grijeh.“ Grijeh nikada ne eksplodira odjednom. Uvijek postoji proces.

 

Jonadav – inteligencija bez karaktera

Jonadav je fascinantan lik. Opisuje se kao „vrlo lukav“. Ali njegova mudrost nije moralna.

On razumije psihologiju, razumije ljude, zna kako prevariti Davida, zna kako organizovati zločin…

Ovo pokazuje da inteligencija nije isto što i mudrost. Biblijska mudrost uvijek uključuje moral.

Jonadav predstavlja ono što danas često vidimo: briljantan um + pokvaren karakter. Takva kombinacija postaje izuzetno opasna.

 

Amnonova potpuna dehumanizacija Tamare

Kada ostanu sami, Tamara govori razumno.

Njeni argumenti su logični:

• ne čini takvu sramotu u Izraelu;

• razgovaraj s kraljem;

• nemoj uništiti moj život;

• razmisli o sebi.

Amnon više ne vidi osobu. On vidi objekat. To je jedna od najvećih posledica požude. Požuda briše ličnost. Druga osoba postaje sredstvo za zadovoljavanje vlastite želje. To je sušta suprotnost Božjem karakteru.

 

Silovanje nije vrhunac zla

Najšokantniji stih dolazi poslije silovanja: „Tada je Amnon osjetio veliku mržnju prema njoj…“

Zašto? Jer požuda uvijek obećava nešto što ne može dati.

Prije grijeha: „Ako ovo dobijem biću srećan.“

Poslije grijeha: „Zašto se osjećam još gore?“

To se događa zato što grijeh nikada ne ispunjava ono što obećava.

 

Od požude do mržnje

Biblija kaže: mržnja je bila veća od ljubavi. Kako neko može u nekoliko minuta preći iz „ljubavi“ u mržnju?

Ova nagla i drastična promjena raspoloženja razotkriva mračnu stranu ljudske prirode:

1. Opsesivna požuda nasuprot pravoj ljubavi. – Amnon zapravo nikada nije istinski volio Tamaru. Njegova osjećanja bila su čista, sebična i opsesivna požuda (strast). Prava ljubav traži dobrobit druge osobe, dok požuda traži isključivo sopstveno zadovoljstvo. Kada je njegova fizička želja nasilno zadovoljena, iluzija „ljubavi“ se raspršila. Pošto nije bilo nikakve stvarne emotivne povezanosti ni poštovanja, na mjestu te opsesije ostala je samo praznina i gadost.

2. Projekcija srama i krivice. – Ovo je jedan od najjasnijih primjera psihološke projekcije u drevnoj literaturi. Odmah nakon što je počinio užasan čin, Amnon se suočio sa realnošću svog grijeha. Njegov postupak bio je gnusan, a on se osjetio prljavo i krivo. Umjesto da preuzme odgovornost za sopstvenu izopačenost, on je osjećaj samoprezira i krivice projektovao na svoju žrtvu. Tamara je u tom trenutku postala živi, fizički podsjetnik na njegov zločin, i zato nije mogao da podnese njeno prisustvo.

3. Svijest o posledicama i strah. – Amnon je prekršio najdublje moralne i porodične zakone (incest i silovanje). Nakon čina, vjerovatno ga je preplavila i svijest o katastrofalnim posledicama – skrnavljenje časti kraljeve kćeri, potencijalni gnjev njegovog oca, kralja Davida, i neizbježna mržnja Tamarinog rođenog brata, Abšaloma (koji ga je kasnije zbog ovoga i ubio). Taj parališući strah od onoga što slijedi često se kod nasilnika pretvara u iracionalnu mržnju prema onome ko je „uzrok“ njihovog problema.

4. Objektifikacija žrtve. – U Amnonovom umu, Tamara nije bila osoba sa sopstvenim dostojanstvom, već isključivo objekat za ispunjenje bolesne fantazije. Kada je fantazija ostvarena, objekat je „iskorišćen“. Poput ambalaže koja se odbacuje nakon što se sadržaj potroši, Amnon želi da je se otarasi bez trunke saosjećanja, naređujući joj da ustane i ode.

Ovaj stih vrlo realistično prikazuje razornu anatomiju sebičnog grijeha: ono što počinje kao goruća, sebična opsesija, nakon ispunjenja redovno prelazi u destrukciju, mržnju i smrt.

 

Amnonov promišljeni zločin

Važno je zapaziti da Amnon nije izgubio kontrolu u trenutku strasti. Naprotiv, pokazuje zapanjujući stepen samokontrole kada mu to odgovara:

• planski glumi bolest;

• čeka pravi trenutak;

• manipuliše ocem;

• traži da svi izađu iz sobe;

• organizuje okolnosti tako da ostane nasamo s Tamarom.

To pokazuje da problem nije bio „nije mogao da se kontroliše“, već da je svoju sposobnost kontrole iskoristio da izvrši zločin. To je važna biblijska opservacija: grijeh često nije impuls, nego promišljen izbor.

 

Tamarino dostojanstvo usred tragedije

Tamara je jedan od moralno najsvjetlijih likova ovog poglavlja. Ona:

• pokušava spriječiti zločin;

• razmišlja razumno;

• govori istinu;

• poslije javno pokazuje žalost.

Pocijepana haljina i pepeo na glavi nisu samo izraz tuge. To je javno svjedočanstvo: „Nada mnom je učinjeno nasilje.“ Ona ne skriva zločin.

 

Abšalom – tišina koja sazrijeva u osvetu

Abšalom kaže: „Ćuti.“ Na prvi pogled djeluje zaštitnički. Ali njegova tišina nije iscjeljenje. To je početak osvete. Dvije godine ništa ne govori. Ali u njemu raste mržnja.

Ovo je druga krajnost. Amnon predstavlja nekontrolisanu požudu. Abšalom predstavlja nekontrolisanu osvetu. Oboje dolazi iz iste pale prirode.

 

Davidova pasivnost

David se veoma razgnjevio. Ali… Ne radi ništa. To je možda najtragičniji dio cijelog poglavlja.

Kralj koji je mogao sprovesti pravdu ostaje pasivan. Zašto? Tekst ne kaže.

Vjerovatni razlozi se mogu kretati od osjećaja lične krivice, preko slabosti prema prvorođenom sinu, do narušenog moralnog autoriteta vlastitim grijesima.

Pasivnost autoriteta često omogućava da zlo nastavi rasti.

 

Abšalom ubija Amnona

Ovo se događa dvije godine kasnije. Bez suđenja. Bez pokajanja. Bez pravde. Samo osveta.

Rezultat? Jedan grijeh proizvodi drugi. Silovanje vodi ubistvu. Ubistvo vodi pobuni. Pobuna vodi građanskom ratu.

To je upravo ono što je Natan prorekao.

 

Psihološka anatomija grijeha

Poglavlje prikazuje gotovo cijeli razvojni ciklus zla:

• želja,

• fantazija,

• racionalizacija,

• loš savjet,

• manipulacija,

• nasilje,

• mržnja,

• trauma,

• pasivnost autoriteta,

• osveta,

• novo nasilje.

To je lančana reakcija.

 

Razlika između tri „tišine“

Još jedna upečatljiva misao je kontrast između tri „tišine“ u ovom poglavlju:

• David ćuti kada treba da sprovede pravdu.

• Tamara je ućutkana nakon što je nad njom izvršeno nasilje.

• Abšalom ćuti dvije godine, ali njegova tišina skriva plan osvete.

Spolja gledano, sve tri osobe ćute. Ali njihove tišine imaju potpuno različit moralni karakter:

• jedna je kukavičluk,

• druga je posledica traume,

• treća je inkubator osvete.

To pokazuje koliko Biblija duboko razlikuje spoljašnje ponašanje od unutrašnjih motiva.

 

Teološka poruka

Ovo poglavlje snažno potvrđuje biblijsku sliku pale ljudske prirode. Ljudi nisu prikazani kao u osnovi dobri koje kvari samo okolina. Naprotiv, zlo izbija iz srca kada se unutrašnje želje ne stave pod Božju vlast. Isus kasnije sažima ovu istu misao kada kaže da iz srca izlaze zle misli, preljube, blud, ubistva i druga zla (Matej 15:19).

Poglavlje takođe pokazuje da grijeh nije izolovan događaj. On razara odnose, porodice i zajednice. Davidov lični pad ne ostaje njegova privatna stvar; posledice se prelivaju na cijeli dom. Istovremeno, Biblija ne prikazuje Tamaru kao krivca niti umanjuje težinu nasilja koje je pretrpjela. Odgovornost ostaje na onome ko je izabrao zlo.

 

Zaključak

Druga Samuelova 13 nije samo istorijski izvještaj o jednoj kraljevskoj porodici. To je ogledalo ljudskog srca. U njemu vidimo kako se požuda može prerušiti u ljubav, kako inteligencija bez morala postaje sredstvo zla, kako nepravda rađa osvetu, a pasivnost odgovornih dopušta da se zlo umnožava.

Istovremeno, ovo poglavlje indirektno upućuje na potrebu za nečim što čovjek sam ne može proizvesti: novim srcem. Zato se kroz cijelo Sveto pismo provlači Božje obećanje da će čovjeku dati novo srce i novi duh (Ezekijel 36:26). Biblijsko rješenje za mračnu stranu pale prirode nije samo stroža disciplina ili bolje društvo, već unutrašnja obnova koju Bog čini u čovjeku koji mu se iskreno preda.

Na kraju, možda je najpotresnija rečenica cijelog poglavlja: „Tako je Tamara ostala u kući svog brata Abšaloma i živjela povučenim životom.“ (2. Sam. 13:20)

Pisac ne opisuje njene emocije naširoko. Jedna kratka rečenica govori sve. To je karakteristično za biblijski stil: umjesto dramatizacije, nekoliko pažljivo izabranih riječi ostavlja snažan utisak i čitaocu prepušta da osjeti težinu tragedije.

Upravo zato je ovo poglavlje jedno od najsnažnijih biblijskih svjedočanstava protiv ideje da je čovjek po prirodi dobar i da su dovoljne spoljne mjere da se „koriguje“. Ono ne prikazuje zlo kao nešto što dolazi spolja, već kao proces koji izrasta iz neobuzdanog srca, potvrđujući ono što Jeremija kaže: „Srce je prevarno iznad svega i smrtno bolesno. Ko može proniknuti u njega?“ (Jeremija 17:9), a što Isus potvrđuje kada kaže da zle misli i djela izlaze iznutra, iz srca čovjeka (Marko 7:20–23).