Demontaža futurističkog dispenzacionalizma

Postoji niz ozbiljnih biblijskih i istorijskih argumenata protiv futurističkog dispenzacionalizma. Ovo je kritika specifičnog sistema koji je popularizovan od strane Džona Nelsona Darbija (John Nelson Darby), a kasnije kroz Scofield Reference Bible i savremene autore poput Tima Lahaja (Tim LaHaye), Miroljuba Petrovića, te raznih grupa Mesijanskih Jevreja i uopšteno proizraelski orijentisanih hrišćana.

Najjači argumenti nisu pojedinačni stihovi, već cjelokupna biblijska slika.

 

1. Novi savez nigdje ne vraća Božji plan unazad na etnički Izrael

Ovo je možda najvažniji argument. Poslije Hristovog dolaska Novi savez dosledno govori da je Božji narod definisan vjerom u Hrista, a ne nacionalnim porijeklom.

Navešćemo nekoliko primjera.

Galatima 3:28-29: „Ako ste Hristovi, onda ste Abramovo sjeme.“ Ne kaže „ako ste Jevreji.“

Efescima 2:14-16: Hrist je od dva naroda (Jevreja i neznabožaca) načinio jednog. Ne kaže da će ih kasnije opet razdvojiti.

Rimljanima 2:28-29: Pravi Jevrejin je onaj u srcu – iznutra.

1. Petrova 2:9: Nazivi koji su pripadali Izraelu („izabrani rod“, „kraljevsko sveštenstvo“, „sveti narod“) sada se primjenjuju na hrišćansku Zajednicu.

Drugim riječima, Novi savez ne razvija dvije paralelne linije spasenja, što je osnovna pretpostavka dispenzacionalizma.

 

2. Hram više nije fizička građevina

Futurizam gotovo čitav sistem gradi na obnovi trećeg hrama.

Ali Novi savez kaže upravo suprotno. Ka Isus kaže „Srušite ovaj hram…“, on govori o svom tijelu. Pavle govori hrišćanima „Vi ste hram Božji“ (1. Korinćanima 3). U Efescima 2 Zajednica je hram. U 1. Petrova 2 vjernici su živo kamenje. U Jevrejima poslanici stari hram je bio sjenka.

Ako je Hrist ispunjenje hrama, zašto bi Bog vraćao sjenku? To bi bilo slično vraćanju životinjskih žrtava nakon Hrista.

 

3. Jevrejima poslanica ruši ideju povratka starog sistema

Ovo je možda najjači teološki argument.

Cijela Poslanica Jevrejima govori o boljem savezu, boljem sveštenstvu (Hristovom), boljoj žrtvi (Hristovoj), bolje hramu… jednom zauvijek.

Ako bi Bog opet uspostavio levitsko sveštenstvo, hram, žrtve, onda bi praktično poništio glavnu poruku Jevrejima.

 

4. Da li vizija u Ezekijelu 40-48 dokazuje dispenzacionalistički „treći hram“?

Dispenzacionalisti smatraju da će se u budućem hiljadugodišnjem carstvu ponovo sagraditi doslovni hram opisan u Ezekijelu 40–48 i da će se u njemu ponovo prinositi životinjske žrtve kao „spomen“ na Hristovu žrtvu. Međutim, postoji više ozbiljnih biblijskih razloga zbog kojih sama Ezekijelova vizija nije dokaz za takav zaključak.

A. Vizija je uslovno proročanstvo. – Bog je jasno rekao Ezekijelu: „A ti, sine čovečiji, upoznaj Izraelov dom s ovim Domom, pa neka se postide zbog svojih prestupa…“ (Ezekijel 43:10) Narod je trebalo da se pokaje. To pokazuje da vizija nije bezuslovna predikcija budućnosti, nego dio Božjeg plana za preobražaj Izraela.

B. Hram nikada nije izgrađen prema tom planu. – Nakon povratka iz Vavilona Izraelci jesu sagradili drugi hram, ali dimenzije nisu odgovarale Ezekijelovim, raspored nije odgovarao, rijeka koja izvire iz hrama nije postojala, plemena nisu dobila zemlju prema raspodjeli iz poglavlja 47–48. Ako je vizija bila obavezna doslovna buduća građevina, postavlja se pitanje zašto Bog nije zahtijevao da se upravo tako gradi drugi hram.

C. Novi savez nigdje ne najavljuje obnovu Ezekijelovog hrama. – Da je to centralni događaj poslednjih vremena, očekivali bismo da ga apostoli jasno spomenu.

D. Žrtve u Ezekijelovom hramu predstavljaju ozbiljan problem. – Poslanica Jevrejima upravo naglašava da je Hristova žrtva je jednom zauvijek dovoljna, da je stari sistem ukinut, te da nema više hramske žrtve za grijeh (Jevrejima 7–10). Dispenzacionalisti odgovaraju da će te žrtve biti samo „spomen“. Međutim, tekst Ezekijela ih nigdje ne naziva spomenom. Naprotiv, koristi isti jezik kao Mojsijev zakon („žrtva za grijeh“, „pomirenje“).

E. Novi savez hram tumači hristološki. – Dakle, naglasak se pomjera sa građevine na Hrista i Njegov narod.

F. Knjiga Otkrivenja završava bez hrama (Otkrivenje 21:22). – To je posebno značajno. Ako bi centralni događaj budućeg carstva bio obnovljeni hram, zašto konačno Božje stanje završava upravo bez hrama?

G. Mnogi elementi vizije imaju očigledno simboličan karakter. – Na primjer, rijeka koja postaje sve dublja (Ezekijel 47), liječi Mrtvo more, gdje god dođe donosi život, drveće daje plod svakog mjeseca, lišće služi za iscjeljenje. Ove slike veoma podsjećaju na završna poglavlja Otkrivenja (22), gdje predstavljaju Božje spasenje, a ne hidrotehnički projekat.

H. Novi savez ne vraća ono što je Hrist ukinuo. – Poslanica Jevrejima kaže da je staro sveštenstvo prestalo, levitski sistem prestao, zavjesa uklonjena, pristup Bogu otvoren kroz Hrista. Bilo bi neobično da se u budućnosti ponovo uvede upravo ono za šta Novi savez tvrdi da je ispunjeno i prevaziđeno.

Zašto onda postoji ova vizija? Jednostavno, poruka Ezekijela 40-48 nije fizička izgradnja hrama već preporod Božjeg naroda koji će na kraju konačno dobiti svoje nasleđe.

Ezekijelova vizija ne predstavlja dokaz za dispenzacionalistički futurizam. Da bi se došlo do zaključka o budućem doslovnom hramu u milenijumu, potrebno je unaprijed prihvatiti čitav dispenzacionalistički okvir tumačenja.

 

5. Antihrist nije jedan budući moćni pojedinac

Najveći problem futurizma je što riječ „antihrist“ gotovo poistovjećuje sa Zvijeri.

Ali Jovan jedini koristi riječ „antihrist“ i kaže da već sada ima mnogo antihrista (1. Jovanova 2). Dakle, antihrist nije prvenstveno jedan budući diktator. To je duh i pokret koji je protivan Hristu koji se kasnije uspostavlja kao ustanova sa vidljivom glavom i dugo traje kroz istoriju. Ovo je lako dokazivo kad se objedine proročanstva i reference o „antihristu“.

 

6. Pavle nikada ne pominje treći hram

2. Solunjanima 2 često se koristi. Ali Pavle kaže da „čovjek bezakonja“ sjedi u hramu Božjem. Kako to može biti kad sam hram nema funkciju da se neko inauguriše u njemu ili sjedi na tronu kao vladar? Pavle nikada ne pominje obnovljeni jevrejski hram, treći hram ili Jerusalim. Kod Pavla izraz „hram Božji“ vrlo često označava zajednicu vjernika. To nije dokaz da mora biti fizička građevina.

 

7. Problemi sa tumačenjem Otkrivenja

Dispenzacionalistički futurizam polazi od pretpostavke da se proročanstva, kad god je moguće, moraju tumačiti doslovno. Zato 1260 dana (42 mjeseca i „vrijeme, vremena i pola vremena“) postaju doslovnih 3 i po godine. Dva svjedoka postaju dvije stvarne osobe koje će se pojaviti u Jerusalimu. Zvijer postaje budući pojedinačni svjetski vladar. Žig zvijeri postaje doslovni budući sistem identifikacije…

Zašto je to problem? Apokaliptička proročanstva su gotovo u potpunosti napisana simboličkim jezikom. Ako se skoro svi simboli tumače simbolično, postavlja se pitanje zašto bi upravo vremenski periodi odjednom morali biti doslovni. To predstavlja metodološku nedoslednost.

Pošto 1260 dana više nisu 1260 godina (princip „dan za godinu“), gotovo sva proročanstva više ne mogu opisivati istoriju hrišćanstva. Sve se mora premjestiti u veoma kratak period neposredno pred Hristov drugi dolazak. Zbog toga futurizam mora pretpostaviti obnovljeni jevrejski hram, obnovljene žrtve, obnovljenu starosaveznu teokratiju, posebno Božje bavljenje Izraelom, sedmogodišnju nevolju, Antihrista kao pojedinca koji vlada samo nekoliko godina, dva doslovna proroka (Ilija i Mojsije ili Ilija i Enoh), posebnu evangelizaciju preko 144.000 Jevreja. Sve to proizlazi iz početne pretpostavke o doslovnom vremenu.

Na primjer, ako su „dva svjedoka“ doslovne osobe, otvaraju se pitanja: Zašto baš dvije osobe? Zašto bi njihova smrt trajala tačno tri i po dana? Zašto bi cijeli svijet doslovno gledao njihova tijela? Zašto bi cijela završna Božja misija bila svedena na dvije osobe?

Futurizam praktično ostavlja skoro dvije hiljade godina bez ispunjavanja najvećeg dijela apokaliptičkih proročanstava. Najvažniji događaji Otkrivenja koncentrisani su u poslednjih nekoliko godina ljudske istorije.

Kada se jednom odbaci istoricistički princip dan za godinu u apokaliptičkim vremenskim proročanstvima, gotovo čitav sistem Otkrivenja mora biti premješten iz istorije u kratki budući period.

 

8. Isus nije učio dvije faze svog dolaska

Dispenzacionalizam pravi tajni dolazak (tzv. tajno uznesenje), sedam godina, pa javni dolazak

Ali Novi savez gotovo uvijek opisuje jedan veliki događaj: vidljivi dolazak, uskrsenje, preobraženje i odvođenje Božjeg, uništenje bezbožnika. Sve zajedno.

 

9. Nigdje se ne kaže da će se starosavezna proročanstva ispuniti na savremenoj državi Izrael

Savremena država Izrael nastala je 1948. Ali Novi savez nikada ne kaže da će u poslednje vrijeme biće obnovljena država Izrael. Jednako kao što ne govori ni o upostavljanju drugih država koje nisu bitne sa aspekta spasenja. To je zaključak izveden iz određenog sistema. Nije eksplicitna novosavezna doktrina.

 

10. Apostoli potpuno drugačije čitaju Stari savez

Na primjer, Amos 9 govori o obnovi Davidove sjenice. Kako to tumači Jakov u Djelima 15? Ne kaže: „To će se dogoditi u milenijumu.“ Kaže da se to ispunjava u ulasku neznabožaca u Zajednicu.

Dakle, apostoli često vide ispunjenje kroz Hrista i Zajednicu, a ne kroz buduću nacionalnu obnovu.

 

11. Dispenzacionalizam je veoma mlad

Skoro 1800 godina niko nije vjerovao u sistem koji danas gledamo. Prvi ozbiljan oblik razvija Džon Nelson Darbi oko 1830.

To ne dokazuje da je pogrešan, ali znači da nije riječ o univerzalnom istorijskom razumijevanju hrišćanstva.

 

12. Posebno slab argument: „Bog mora ispuniti obećanja Izraelu“

Ovo zvuči uvjerljivo. Ali Novi savez kaže: „Koliko god ima Božjih obećanja, u Hristu su ‘da’“ (2. Korinćanima 1:20).

Drugim riječima, centar ispunjenja nije država, nego Mesija. Zato Pavle može reći da su vjernici „Abramovo sjeme“, bez obzira na etničko porijeklo.

 

13. Najveći metodološki problem

Dispenzacionalizam često koristi sledeći obrazac:

1. Starosavezno proročanstvo pročita doslovno.
2. Zanemari način na koji ga tumači Novi savez.
3. Premjesti ispunjenje u budućnost.

Apostoli rade upravo suprotno. Oni čitaju Stari savez kroz Hrista. Na primjer:

• Hram → Hrist i Zajednica.
• Izrael → Božji narod u Hristu.
• Davidovo kraljevstvo → Hristovo kraljevstvo.
• Pasha → Hrist.
• Žrtve → Hrist.
• Obrezanje → obrezanje srca.
• Cion → nebeski Jerusalim (Jevrejima 12).

To pokazuje obrazac u kojem starosavezni tipovi nalaze svoje ispunjenje u Hristu, umjesto da se vraćaju u starosaveznom obliku.

 

14. Dispenzacionalistički argument Rimljanima 9-11

Neki tekstovi, naročito Rimljanima 9–11, kao da ostavljaju prostor za očekivanje značajnijeg budućeg obraćenja mnogih Jevreja Hristu. To nije isto što i tvrdnja da će Bog obnoviti starosavezni bogoslužbeni sistem, izgraditi treći hram ili ponovo uspostaviti žrtve. Mnogi tumači koji odbacuju dispenzacionalizam ipak očekuju buduće obraćenje velikog broja Jevreja, ali unutar jednog Božjeg naroda i jednog saveza u Hristu, a ne kroz zaseban plan za etnički Izrael.

Da bismo ovo pravilno shvatili, moramo napraviti jasnu razliku: ko se obraća – pojedinci ili nacije i države?

Ovo je upravo jedan od najjačih argumenata protiv popularnog dispenzacionalističkog čitanja Rimljanima 11.

U cijelom Novom savezu spasenje je uvijek predstavljeno kao lični odgovor na Božji poziv, nikada kao kolektivni čin države ili nacije.

Isus kaže: „Ko vjeruje u njega…“ (Jovan 3:16). Ne kaže: „koja nacija“. Pavle piše: „Ako ustima svojim priznaš…“ (Rimljanima 10:9). Opet je riječ o pojedincu.

Čak i na Pedesetnicu, kada se obraćaju hiljade Jevreja, ne obraća se Izrael kao država, nego hiljade pojedinaca koji čine novu zajednicu vjernika (koja je na udaru te iste države)!

To je obrazac kroz cijelu knjigu Djela apostolskih.

Šta onda znači Rimljanima 11?

Postoje dvije glavne mogućnosti.

Prva je da „sav Izrael će se spasiti“ znači cjelokupan Božji narod (Jevreji i neznabošci zajedno), što je stav mnogih tumača.

Druga je da Pavle govori o velikom broju Jevreja koji će se pojedinačno obratiti Hristu pred kraj istorije pobune.

Ali važno je primijeti da ni u jednom trenutku ne kaže:

• država Izrael će biti spašena,
• Sanhedrin će prihvatiti Mesiju (Isus Hrist se nikako ne uklapa u profil „mesije“ koji bi od Izraela učinio nad naciju),
• hram će biti obnovljen,
• savez će biti obnovljen mimo Hrista.

Govori o ljudima koji se „nakaleme“ nazad na maslinu vjerom (Rimljanima 11:23). To je veoma značajno. Maslina nije država Izrael. Maslina je Božji narod. Ljudi se na nju kaleme vjerom. Ne državljanstvom.

 

15. Problem sa pojmom „nacija“

U Starom savezu Izrael je bio i narod i država i teokratska zajednica.

Poslije Hrista te tri stvari više nisu isto. Hrišćanska zajednica nije država. Ona postoji u svim narodima.

Zato Novi savez govori o Zajednici, o vjernicima, o svetima, o izabranima, ali nikada ne govori o tome da će neka država kao država postati dio Novog saveza.

Još jedan zanimljiv detalj. Da je Pavle očekivao obraćenje države Izrael, bilo bi prirodno da koristi politički jezik: Jerusalim, Judeja, prijesto, kraljevstvo, hram. Ali u Rimljanima 11 toga nema. Njegov jezik je isključivo duhovan: korijen, grane, kalemljenje, nevjerovanje, vjera, milost. To su kategorije koje se odnose na pojedince, iako govori o velikim grupama ljudi.

Ne možemo zanemariti ni pitanje etničkog identiteta. Danas je teško dokazati ko je zaista etnički Jevrejin što takođe otvara praktično pitanje za strogi dispenzacionalizam. Nakon razaranja Jerusalima 70. godine i posebno nakon raseljavanja, većina plemenskih genealogija je izgubljena. Ako bi budući hram zahtijevao levitsko ili aronovsko sveštenstvo prema Mojsijevom zakonu, postavlja se pitanje kako bi se sa sigurnošću utvrdilo ko zaista pripada tim rodovima. To ne dokazuje da je takav scenario nemoguć, ali pokazuje da tekstovi Novog saveza nigdje ne razvijaju takvu temu niti je predstavljaju kao nužan dio Božjeg plana.

Zbog toga je metodološki najbezbjednije ostati pri onome što Novi savez jasno naglašava: Bog spašava ljude kroz vjeru u Hrista, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ako se u budućnosti možda obrati veliki broj Jevreja, to će i dalje biti obraćenje pojedinaca koji vjeruju Mesiji, a ne automatsko spasenje jedne države ili nacije.

 

16. Hiljadugodišnje (ili u nekim scenarijima kratko) mesijansko carstvo u Izraelu?

Ovo je jedna od ključnih ideja klasičnog dispenzacionalizma: da će obnovljeni Izrael tokom hiljadugodišnjeg carstva biti „izlog“ Božje vlasti i centar iz kojeg će se narodi učiti pravdi. Oni se pritom pozivaju na tekstove poput Isaije 2, Miheja 4, Zaharije 14 i sličnih starosaveznih proročanstava.

Međutim, kada se ta ideja provjeri kroz Novi savez, nailazi na nekoliko ozbiljnih problema.

A. Novi savez kaže da je hrišćanska Zajednica već sada „svjetlost svijeta“. Isus nije rekao: „Jednog dana obnovljeni Izrael biće svjetlost narodima,“ nego: „Vi ste svjetlost svijeta.“ (Matej 5:14). To govori svojim učenicima. Poslije uskrsenja ne usmjerava narode prema Jerusalimu, nego šalje učenike: „Idite po svemu svijetu…“

Težište se potpuno premješta. U Starom savezu narodi dolaze u Cion. U Novom savezu hrišćani odlaze narodima. To je ogromna promjena.

B. Misija se više ne odvija kroz jednu naciju. U Starom savezu Izrael je bio misionarski centar. Ali u Novom savezu više nema svetog geografskog centra. Pavle osniva skupštine u Korintu, Efesu, Filipima, Solunu, Rimu… Nikada ne govori: „Sačekajte da Bog ponovo uspostavi Izrael pa će tada početi prava evangelizacija.“ Naprotiv. Evangelizacija svijeta već traje.

C. Jerusalim više nije centar Božjeg plana. Ovo je često zanemaren argument. Isus razgovara sa Samarjankom: „Dolazi čas kada Ocu nećete služiti ni na ovoj gori ni u Jerusalimu… pravi bogoslužitelji služiće Ocu u duhu i istini, jer i Otac traži takve bogoslužitelje.“ (Jovan 4:21–24)

To je direktna negacija ideje da će fizički Jerusalim ponovo postati jedinstveni centar bogosluženja za sve narode.

D. Poslanica Jevrejima ide u suprotnom smjeru. Autor kaže: „Vi pristupiste gori Cionu…“ Ali odmah pojašnjava: „…nebeskom Jerusalimu.“ Ne kaže: „Jednog dana ćete pristupiti zemaljskom Jerusalimu.“ Smjer je od zemaljskog ka nebeskom, a ne obrnuto.

E. Ako je Hrist konačno otkrivenje Boga, zašto bi svijetu ponovo trebao nacionalni primjer? Ovdje dolazimo do možda najjačeg teološkog pitanja.

Jovan kaže: „Boga niko nikada nije vidio; Jedinorođeni Sin… On ga objavi.“ (Jovan 1:18) Jevrejima 1 kaže da je Sin „sjajnost slave i jasno obličje bića Njegovog“. Ako je Hrist potpuno otkrio Oca, šta bi teokratska država mogla pokazati što Hrist već nije pokazao?

To ne znači da pravedno društvo nema vrijednost, nego da ono nije novo ili više otkrivenje od Hrista.

F. Apostoli nikada ne najavljuju takvu buduću misiju. Ovo je veoma značajan argument iz tišine. Da je budući Izrael ključ Božjeg plana za evangelizaciju svijeta, očekivali bismo da Pavle o tome opširno piše, Petar to naglašava, Jovan u svojim poslanicama govori o tome. Ali toga nema.

Umjesto toga stalno se govori da je Zajednica tijelo Hristovo, hram, izabrani rod, svjetlost svijeta…

G. Otkrivenje završava drugačijom slikom. Na kraju Biblije ne vidimo obnovljeni teokratski Izrael koji obraća narode. Vidimo Novi Jerusalim koji silazi od Boga. Narodi ulaze u njega. To više nije nacionalna država. To je konačno Božje prebivalište sa svim otkupljenima.

Postoji još jedan logički problem. Ako bi svijet bio obraćen zato što vidi savršenu državu Izrael, postavlja se pitanje: gdje je onda mjesto vjere?

Novi savez naglašava da se ljudi spašavaju odgovorom na evanđelje pod djelovanjem Duha svetoga (Rimljanima 10:17), a ne zato što ih impresionira politički ili društveni model. Čak ni Isusova čuda nisu automatski proizvela vjeru kod svih koji su ih vidjeli. Ako neposredno svjedočenje Mesijinim čudima nije prisililo ljude na vjeru, teško je tvrditi da bi to učinila savršeno uređena država.

Najjači argument je upravo promjena paradigme. Stoga najteže pitanje za ovu dispenzacionalističku tezu glasi: Ako je Bog zaista namjeravao da nakon Hrista ponovo uspostavi teokratski Izrael kao središte obraćenja svijeta, zašto Novi savez nigdje jasno ne uči tu promjenu?

Naprotiv, Novi savez dosledno pokazuje suprotan obrazac:

• od etničkog ka univerzalnom,
• od zemaljskog hrama ka Hristu i Zajednici,
• od Jerusalima ka „u duhu i istini“,
• od jedne svete nacije ka narodu sastavljenom od svih naroda,
• od privremenih starosaveznih sjena ka njihovom ispunjenju u Hristu.

Zbog toga mnogi tumači smatraju da starosavezna obećanja o Cionu i Izraelu treba čitati onako kako ih čitaju apostoli: kroz Hrista i njegov narod, a ne kao povratak na starosavezni teokratski model.

Napokon, zar to ne bi bilo „obraćenje“ iz materijalnog interesa, što je upravo suprutno načelima Božjeg kraljevstva?

To je jedno od najozbiljnijih teoloških pitanja za tu koncepciju. Novi savez veoma snažno mijenja naglasak sa spoljašnjih blagoslova na unutrašnje obraćenje srca.

Evo zašto taj argument ima veliku težinu.

A. Isus je odbacio vjeru zasnovanu na koristi. Kada je nahranio pet hiljada ljudi, mnoštvo ga je tražilo. Ali Isus nije rekao: „Odlično, upravo tako želim da privučem svijet.“ Naprotiv: „Vi me ne tražite zato što ste vidjeli znake, nego zato što ste jeli onaj hljeb i nasitili se.“ (Jovan 6:26) Drugim riječima, motiv je bio pogrešan. Kasnije, kada je počeo govoriti o cijeni učeništva, većina ga je napustila. To pokazuje da Isus nije želio sledbenike koje privlače materijalne koristi.

B. Sotona upravo to nudi. U iskušenju u pustinji Sotona nudi Isusu hljeb, spektakl, sva kraljevstva svijeta. Sve su to spoljašnji motivi. Isus ih odbija.

Ako bi se u poslednjem vremenu ljudi masovno okretali Bogu zato što vide najuspješniju državu na svijetu, postavlja se pitanje: po čemu bi se taj princip razlikovao od logike „pridruži se pobjedniku“?

C. Božje kraljevstvo nije zasnovano na spoljašnjoj sili. Isus kaže: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Ne znači da nema uticaja na svijet, nego da se ne širi političkom dominacijom ili materijalnom privlačnošću.

Pavle dodaje: „Jer Božje kraljevstvo nije jelo i piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu svetom.“ (Rimljanima 14:17)

Ako neko dolazi zbog ekonomskog prosperiteta, mira ili dugog života, još uvijek nije nužno došao zbog Hrista.

D. Novi savez očekuje suprotnu dinamiku. Isus kaže: „U svijetu ćete imati nevolju.“ Pavle kaže: „Kroz mnoge nevolje valja nam ući u kraljevstvo Božje.“ 2. Timoteju 3:12: „Svi koji hoće da žive pobožno u Hristu Isusu, biće progonjeni.“

Dakle, model koji Novi savez predstavlja jeste da se ljudi obraćaju uprkos progonstvu, a ne zahvaljujući društvenim privilegijama. To je veoma drugačija paradigma.

E. Ljubav prema Bogu ili ljubav prema blagoslovima? Ovo je možda najdublje pitanje.

Sotona u knjizi o Jovu kaže: „Zar se Jov uzalud boji Boga?“ Drugim riječima, „on Ti služi zato što ga blagosiljaš.“ Cijela knjiga o Jovu pokazuje da prava vjera opstaje i kada materijalni blagoslovi nestanu. Ako bi neko prihvatio Boga prvenstveno zato što vidi prosperitet teokratskog Izraela, zar se ne bi ponovo otvorilo isto pitanje koje je Sotona postavio za Jova?

F. Završna pobuna u Otkrivenju 20. Ovo je argument koji često ostaje po strani. Čak i ako prihvatimo dispenzacionalističko tumačenje milenijuma, prema Otkrivenju 20 na kraju hiljadu godina dolazi velika pobuna protiv Boga. To znači da spoljašnje savršeno društvo nije promijenilo ljudsko srce. Ljudi koji su živjeli pod idealnom vladavinom ipak se priključuju pobuni. Time sama Biblija, u tom scenariju, pokazuje da savršeni društveni uslovi nisu dovoljni za istinsko obraćenje.

Stoga je glavno pitanje ako neko prihvati Boga zato što vidi da je jedna država najbogatija, najsigurnija, najdugovječnija, najuspješnija, šta je zapravo predmet njegove vjere?

Da li je zavolio Boga zbog Njegovog karaktera, svetosti i istine? Ili zato što je procijenio da mu se „isplati“ biti na Božjoj strani?

Ako je Izrael kao „izlog“ način da se ljudi obrate, na sudu bi Boga mogli okriviti mnogi, pravdajući se da kad bi njima bila data takva prednost i oni bi stali na Njegovu stranu.

Novi savez vrlo često razdvaja te dvije stvari. Isus nije pozivao ljude riječima: „Dođite jer ćete imati najbolji zemaljski život“, nego: „Ko hoće za mnom, neka se odrekne sebe, uzme svoj krst i ide za mnom.“ To postavlja učeništvo na temelje ljubavi, povjerenja i poslušnosti, a ne na procjeni materijalne koristi.

Naravno, dispenzacionalista bi mogao odgovoriti da će ljudi i dalje morati lično vjerovati i da prosperitet Izraela neće automatski proizvesti spasenje. Međutim, tada ostaje pitanje zašto bi Bog kao glavno sredstvo privlačenja koristio upravo ono što je Isus često relativizovao u svojoj službi – spoljašnje znakove i zemaljske blagoslove – umjesto propovijedanja jevanđelja i djelovanja Duha svetoga u srcu čovjeka.

Zaključićemo temu sa dvije riječi: kataklizma futurizma.