Solomon je bio veoma mudar i sposoban u savjetovanju drugih ali njegov lični život bio je u suštini krah. Kako je to moguće i šta nam to govori o ljudskoj paloj prirodi?
Ovo je jedno od najdubljih pitanja koje nam Biblija postavlja. Solomonov život zapravo nije paradoks u smislu da pobija vrijednost mudrosti, već pokazuje da znanje i mudrost sami po sebi nisu dovoljni da promijene ljudsko srce.
Može se posmatrati iz nekoliko uglova.
Prvo, postoji razlika između intelektualne i moralne mudrosti. Solomon je od Boga dobio izuzetnu sposobnost rasuđivanja. Mogao je prepoznati istinu, analizirati ljudsku prirodu i donositi pravedne presude. Zato su njegove poslovice pune bezvremenih uvida. Ali sposobnost da vidiš pravi put nije isto što i spremnost da njime ideš.
To je slično ljekaru koji odlično poznaje štetnost pušenja, a ipak puši. Njegovo znanje nije lažno; problem je što znanje nije dovoljno jako da nadvlada želje.
Drugo, Solomon pokazuje da je volja čovjeka oštećena grijehom. Nakon pada u Edenu problem čovjeka nije prvenstveno nedostatak informacija. Adam i Eva nisu sagriješili zato što nisu znali Božji uput. Znali su ga vrlo dobro. Problem je bio što su poželjeli nešto drugo.
To je upravo ono što kasnije opisuje apostol Pavle: „Jer ne činim dobro koje hoću, nego zlo koje neću – to činim.“ (Rimljanima 7)
Drugim riječima, čovjek može istovremeno:
-
znati šta je dobro,
-
slagati se da je dobro,
-
savjetovati druge da čine dobro,
-
i ipak sam činiti suprotno.
Treće, Solomonov život pokazuje koliko je opasan postepeni kompromis.
Bog nije od njega tražio nešto nepoznato. Već u Mojsijevom zakonu kraljevima je bilo zabranjeno da:
-
umnožavaju žene,
-
umnožavaju zlato,
-
umnožavaju konje.
A upravo je Solomon sistematski prekršio sve tri zabrane.
Njegov pad nije počeo idolopoklonstvom nego malim kompromisima koji su izgledali razumno: politički brakovi, trgovina, bogatstvo, međunarodni ugled. Na kraju su ga upravo te stvari odvele u idolopoklonstvo.
Četvrto, njegov život razbija iluziju da inteligencija štiti od grijeha.
Ljudi često misle:
-
da su obrazovaniji ljudi otporniji na zablude;
-
da će ih visok IQ sačuvati od moralnog pada;
-
da visoki položaj u društvu izdvaja te pojedince iznad ostalih;
-
da mudrost automatski proizvodi karakter.
Biblija pokazuje upravo suprotno.
Lucifer je bio najuzvišenije stvorenje. Solomon je bio najmudriji čovjek svog vremena. Obojica su pali.
Dakle, problem nije nedostatak inteligencije nego stanje srca.
Peto, Solomon potvrđuje ono što Jeremija piše: „Srce je prevarno iznad svega i smrtno bolesno. Ko može proniknuti u njega?“
Čovjek može veoma objektivno procjenjivati tuđe postupke, a biti slijep za vlastite slabosti. Psihologija danas govori o brojnim kognitivnim pristrasnostima, poput „slijepe tačke za vlastite pristrasnosti“ (bias blind spot): lakše uočavamo greške kod drugih nego kod sebe. Ukratko, naše rasuđivanje nije jednako objektivno kada smo mi u pitanju. Kada posmatramo druge, procjenjujemo njihove postupke prilično hladno. Kada procjenjujemo sebe, uključuju se ego, emocije, želja da sačuvamo pozitivnu sliku o sebi i sklonost da opravdamo vlastite motive.
Zbog toga:
-
tuđe postupke objašnjavamo njihovim karakterom („neodgovoran je“, „ohol je“),
-
svoje postupke objašnjavamo okolnostima („bio sam umoran“, „nisam imao izbora“, „to je bio izuzetak“).
Biblija to sažima Isusovim riječima o trunu u oku brata i brvnu u vlastitom oku (Matej 7:3–5). Nije poenta da su drugi bez greške, već da je čovjek iznenađujuće slijep za vlastite mane.
Zato se često kaže da je najlakše biti savjetnik, a najteže primijeniti isti savjet na sebe. Naše prosuđivanje nije samo pitanje razuma nego i srca, a upravo je srce ono što, prema Bibliji, grijeh najviše iskrivljuje.
Šesto, Solomon pokazuje da dar nije isto što i karakter.
Bog može dati:
-
inteligenciju,
-
umjetnički talenat,
-
sposobnost govora,
-
mudrost,
-
organizacione sposobnosti.
Ali nijedan od tih darova nije zamjena za svakodnevni odnos povjerenja i poslušnosti Bogu. Karakter se ne dobija jednim darom; on se oblikuje stalnim izborima.
Šta nam to govori o paloj ljudskoj prirodi?
Možda najvažniju stvar: Naš najveći problem nije što ne znamo dovoljno, nego što nismo ono što treba da budemo.
Da je čovjekov problem samo neznanje, Bog bi poslao više učitelja.
Da je problem samo obrazovanje, dovoljno bi bilo napisati još knjiga.
Ali Biblija govori da je potreban novi čovjek, odnosno promjena srca. Zato prorok Ezekiel prenosi Božje obećanje: „Daću vam novo srce i nov duh metnuću u vas.“
U tom smislu Solomonov život je svojevrsni dokaz da čak ni najveća moguća ljudska mudrost ne može izliječiti ljudsku prirodu.
Ironija Solomonovog života
Možda je najdublja ironija upravo ovo: Niko nije bolje opisao opasnost grijeha od Solomona, a malo ko je dramatičnije pokazao koliko je čovjek sposoban zanemariti vlastite mudre riječi.
Njegove Izreke upozoravaju na bludnicu, pohlepu, oholost i udaljavanje od Boga. Njegov život kasnije postaje ilustracija mnogih od tih upozorenja.
Zato Solomon nije argument protiv Božje mudrosti, nego protiv ljudskog samopouzdanja. Njegova priča podsjeća da čak i najveći darovi ne mogu zamijeniti poniznost, budnost i trajnu zavisnost od Boga. Ona snažno svjedoči da je srž problema pale ljudske prirode u raskoraku između onoga što razum prepoznaje kao dobro i onoga što srce bira kada se udalji od Boga.
