Gotovo da ne postoji izraz koji se među hrišćanima koristi češće od naziva „Sveta zemlja“. Turističke agencije organizuju putovanja u Svetu zemlju. Vjerske emisije govore o Svetoj zemlji. Mnogi vjernici sanjaju da će makar jednom u životu posjetiti Svetu zemlju, vjerujući da će ih to na poseban način približiti Bogu.
Ali postavlja se jedno jednostavno pitanje: Da li Novi savez uopšte naziva Izrael „Svetom zemljom“? Iznenađujuće je koliko malo ljudi postavi ovo pitanje.
Možda još važnije pitanje glasi: Može li bilo koja zemlja biti trajno sveta?
Da bismo odgovorili, moramo se vratiti jednom osnovnom biblijskom principu koji se danas često zaboravlja.
Svetost nije prirodna osobina
Ljudi često govore o svetim mjestima kao da svetost izvire iz samog tla, građevine ili nekog religijskog predmeta.
Međutim, Biblija uči upravo suprotno.
Ni jedan kamen, ni jedna planina, ni jedan grad niti bilo koja zemlja nisu sveti sami po sebi. Svetost nije prirodna osobina prostora. Svetost je Božji dar.
Nešto postaje sveto tek onda kada ga Bog odvoji za posebnu svrhu i kada ga svojim prisustvom ili svojom odlukom posveti.
Kada je Mojsije prišao gorućem grmu, Bog mu je rekao: „Izuj obuću s nogu svojih, jer je mjesto na kojem stojiš sveta zemlja.“ (2. Mojsijeva 3:5)
Zašto je to mjesto bilo sveto? Zato što se Bog tu objavio. Ne zato što je pijesak bio drugačiji. Ne zato što je ta lokacija imala neku posebnu energiju. Ne zato što je to mjesto bilo mistično.
Bog nije rekao da će ta pustinja zauvijek ostati sveta. Ona je postala sveta zbog Njegovog prisustva.
Isti obrazac vidimo na Sinaju. Dok je Bog silazio na goru, niko nije smio ni da je dotakne. Kada je Božje javljanje završeno, gora više nije imala isti status.
Kasnije je Šator od sastanka bio svet. Poslije njega Jerusalimski hram. Ali ni šator ni Hram nisu bili sveti sami po sebi. Bog ih je učinio svetim.
Iz ovih primjera proizlazi jedno važno načelo: svetost nije trajno svojstvo prostora. Ona zavisi od Božje odluke, Božje namjene i Božje prisutnosti.
A ono što Bog odredi za određenu svrhu može isto tako prestati imati tu svrhu kada se Njegov plan ispuni.
Kada sveta sredstva postanu idoli
Ovdje dolazimo do jedne važne psihološke činjenice. Čovjek teško podnosi Boga koji se ne može vidjeti. Mnogo je lakše vjerovati kada vjeru možemo vezati za nešto opipljivo.
Zato gotovo svaka religija razvija sveta mjesta, svete planine, svete rijeke, svete predmete, relikvije ili građevine.
To nije slučajnost. To je ljudska potreba da nevidljivo učini vidljivim.
Međutim, upravo ovdje nastaje idolopoklonstvo u svom najprefinjenijem obliku. Idol nije samo kip od drveta ili kamena. Idol može postati sve ono čemu čovjek počne pripisivati ono što pripada samo Bogu.
To može biti predmet. Može biti građevina. Može biti tradicija. Može biti čak i mjesto na kojem je Bog nekada djelovao.
Najbolji primjer nalazimo u bronzanoj zmiji. Bog je naredio Mojsiju da je načini. Bila je sredstvo kroz koje je Bog liječio narod. Ali nekoliko vjekova kasnije Izraelci su joj počeli prinositi kâd. Više nisu gledali kroz simbol prema Bogu. Počeli su poštovati sam simbol.
Kralj Jezekija ju je zato razbio i nazvao „Nehuštan“ – običan komad bronze (2. Kraljevima 18:4).
Koliko je ova pouka aktuelna i danas? Koliko često ljudi svetost pripisuju onome što je Bog nekada koristio, umjesto Bogu koji je to koristio?
Zemlja jeste bila sveta
U Starom savezu nema nikakve dileme. Bog je Hanan odvojio za svoj narod. U Jerusalimu je podignut Hram. Tu se nalazilo mjesto koje je Bog odredio za Njegovu posebnu prisutnost među Izraelcima. Zbog toga je sasvim opravdano govoriti o svetosti Izraelove zemlje u starosaveznom kontekstu.
Ali treba postaviti još jedno pitanje: Da li je ta svetost bila bezuslovna i vječna ili je bila dio saveza koji je imao svoju svrhu?
Hrist mijenja čitavu sliku
Dolaskom Isusa događa se najveći zaokret u cijeloj biblijskoj istoriji.
Samarjanki Isus kaže: „Dolazi čas kada Ocu nećete služiti ni na ovoj gori ni u Jerusalimu… nego u duhu i istini.“
To je vjerovatno jedna od najradikalnijih izjava koje je ikada izgovorio. Bog više neće biti vezivan za određenu geografsku lokaciju.
Sam Isus je prorekao o razorenje Hrama („Neće ostati ovdje ni kamen na kamenu…“ – Matej 24:2). Ono nije bilo samo najava istorijskog događaja, već snažna simbolička potvrda da se završava čitav starosavezni sistem vezan za Hram i njegovu geografsku centralnost.
Nakon Hristove smrti zavjesa Hrama biva razderana od vrha do dna, čime se simbolično pokazuje da je završena služba zemaljskog svetilišta. Nekoliko decenija kasnije Hram je potpuno razoren. A apostoli objavljuju nešto što bi Jevrejima Starog saveza bilo gotovo nezamislivo: Vi ste hram Boga živoga (2. Korinćanima 6:16; 1. Korinćanima 3:16).
Drugim riječima, ono što je nekada bilo vezano za jedno mjesto sada je vezano za Hrista i Njegov narod.
Gdje je nestala „Sveta zemlja“?
Ovdje dolazimo do možda najzanimljivije činjenice.
Nakon uskrsenja Isusa Hrista izraz „Sveta zemlja“ praktično nestaje iz teologije Novog saveza. Apostoli nikada ne pozivaju hrišćane da hodočaste u Jerusalim radi posebne blizine Bogu.
Nigdje ne govore da Palestina i dalje ima poseban sakralni status. Nigdje ne obećavaju veću duhovnu vrijednost onima koji posjete mjesta Isusovog života.
Umjesto toga govore o sasvim drugačijim stvarima. O nebeskom Jerusalimu. O hramu koji čine vjernici. O nebeskom građanstvu. O novom nebu i novoj zemlji.
Kao da žele reći: Ne tražite Boga na karti. Tražite Ga u Hristu.
Pisac Poslanice Jevrejima govori o nebeskom Jerusalimu, a ne o zemaljskom (Jevrejima 12:22). Abram je, prema istoj poslanici, očekivao bolju, nebesku domovinu (Jevrejima 11:16). Pavle čak kaže da je Abramu obećano da će biti naslednik svijeta (Rimljanima 4:13), čime obećanje daleko prevazilazi granice nekadašnjeg Hanana.
Kako je onda nastala ideja o „Svetoj zemlji“?
Prvi hrišćani nisu razvili kult svetih mjesta. Njihovo bogosluženje bilo je usmjereno na Hrista, a ne na geografiju.
Tek nakon što je hrišćanstvo u četvrtom vijeku postalo privilegovana državna religija Rimskog carstva, počinje snažan razvoj hodočašća. Posebno nakon putovanja carice Jelene, majke cara Konstantina, koja je nastojala da identifikuje mjesta povezana s Isusovim životom. U narednim vjekovima nastaju brojne bazilike, sveti lokaliteti i tradicija hodočašća koja će snažno oblikovati hrišćansku pobožnost. Drugim riječima, razvijaju se svi oblici idolopoklonstva, uključujući i one najbizarnije. Ono što bismo danas nazvali „vjerskim turizmom“ postalo je takođe unosan biznis.
Sama želja da se posjete mjesta na kojima je Isus živio nije problematična. Naprotiv, takvo iskustvo može pomoći čovjeku da bolje razumije biblijski kontekst.
Problem nastaje kada istorijsko poštovanje preraste u uvjerenje da je neka teritorija sama po sebi nosilac posebne svetosti ili da Bog na njoj djeluje drugačije nego bilo gdje drugo.
Tada istorija lako prerasta u teologiju, a emocije zamijene biblijsko učenje.
Novi savez usmjerava pogled dalje
Hrist nije došao da jednu zemlju učini trajno svetom. Došao je da posveti ljude.
Nije osnovao novi Hram. Osnovao je svoju zajednicu.
Nije pozvao učenike da čuvaju svetu teritoriju. Poslao ih je da cijelom svijetu objave jevanđelje.
Zato Novi savez ne završava pozivom da gledamo prema zemaljskom Jerusalimu, nego vizijom Novog Jerusalima koji silazi od Boga s neba.
To je konačni cilj Božjeg plana. Ne povratak staroj geografiji, nego obnova cijelog stvorenja.
Zaključak
Nazivati Izrael „Svetom zemljom“ može biti razumljivo kao istorijski izraz koji podsjeća na mjesto gdje su se odigrali ključni događaji biblijske istorije.
Međutim, ako se tim izrazom želi reći da ta teritorija i danas posjeduje poseban, trajni i nepromjenjivi sakralni status pred Bogom, takvu ideju je teško uskladiti s učenjem Novog saveza. Gdje Novi savez uči takvu doktrinu?
Upravo je to pitanje ono koje često ostaje bez odgovora.
Hrist nije došao da jednu zemlju učini svetijom od drugih, nego da cijeli svijet otkupi od grijeha. Zato Novi savez dosledno premješta pogled vjernika sa geografije na Hrista, sa zemaljskog Hrama na hram koji čini Njegov narod i sa stare obećane zemlje na novo nebo i novu zemlju, sa starog Jerusalima na nebeski Jerusalim i sa jednog naroda na spasenje svih koji vjeruju.
Dakle, Novi savez ne ukida svetost. On joj mijenja fokus.
Možda je upravo zato najveća opasnost u tome što čovjek i dalje traži sveta mjesta, dok ga Hrist poziva da postane svet čovjek.
