Priča o Balamu iz 4. Mojsijeve 22–24 jedna je od neobičnijih epizoda Starog saveza. U njenom središtu nalazi se čovjek koji poznaje pravog Boga, prima stvarna otkrivenja i izgovara neka od najznačajnijih proročanstava o Izraelu i budućem Mesiji, ali istovremeno pokazuje ozbiljan moralni problem. Upravo zbog toga Balam predstavlja veoma zanimljiv primjer čovjeka kod kojeg poznavanje Božje volje nije praćeno spremnošću da joj se potpuno pokori.
Najpoznatiji događaj iz njegovog života svakako je susret sa Božjim anđelom na putu prema Moabu, kada Balamova magarica vidi ono što prorok ne vidi, a zatim čudesno progovara ljudskim glasom. Taj događaj nije usputna neobičnost niti folklorni dodatak priči. On predstavlja pažljivo oblikovanu Božju pouku koja razotkriva pravo stanje Balamovog srca.
Problematika Balamove ličnosti
Moabski kralj Balak bio je ozbiljno zabrinut zbog dolaska Izraelaca na granice njegove zemlje. Nakon što je čuo šta se dogodilo Amorejcima, zaključio je da vojna sredstva možda neće biti dovoljna. Zato je odlučio da pribjegne religijskom rješenju: pozvao je Balama da prokune Izrael.
Balam je očigledno uživao veliki ugled. Balakovi izaslanici dolaze mu sa uvjerenjem da onaj koga Balam blagoslovi ostaje blagosloven, a onaj koga prokune biva proklet (4. Mojsijeva 22:6).
Međutim, biblijski izvještaj odmah pokazuje nešto neočekivano: Balam poznaje Gospoda i razgovara s Njim. Kada mu prvi izaslanici prenose Balakovu ponudu, Bog mu jasno kaže da ne ide s njima i da ne proklinje izraelski narod jer je blagosloven (4. Mojsijeva 22:12).
Da je Balam bio potpuno predan Božjoj volji, tu bi priča mogla biti završena. Ali nije.
Balak šalje novu, još ugledniju delegaciju i obećava Balamu veliku čast i nagradu. Balam riječima tvrdi da ni puna kuća srebra i zlata ne može učiniti da prekorači Gospodnji uput. Ipak, odmah zatim ponovo traži odgovor od Boga (4. Mojsijeva 22:18–19).
Tu se otkriva suštinski problem. Balam je već znao odgovor.
Bog je jasno rekao da je Izrael blagosloven i da ga ne smije proklinjati. Nije nedostajala informacija; nedostajalo je prihvatanje informacije. Balam se nadao da će možda ipak pronaći način da dobije ono što želi, a da formalno ne prekrši Božju naredbu.
Kasniji biblijski tekstovi potvrđuju da je upravo tu bio njegov problem. Apostol Petar kaže da je Balam zavolio platu za nepravednost (2. Petrova 2:15), Juda govori o ljudima koji su radi dobitka pošli njegovim putem (Juda 1:11), dok Otkrivenje podsjeća na „Balamovu nauku“, kojom je Izrael kasnije naveden na idolopoklonstvo i nemoral (Otkrivenje 2:14; uporediti sa 4. Mojsijeva 31:16).
Balam, dakle, nije bio čovjek bez ikakvog poznanja Boga. Njegov problem bio je mnogo ozbiljniji: poznavao je Božju volju, ali je pokušavao da je uskladi sa sopstvenim interesima.
Put prema Moabu
Kada Balam ponovo pita Boga, dozvoljeno mu je da pođe s Balakovim ljudima, ali pod jasnim uslovom da govori samo ono što mu Bog kaže (4. Mojsijeva 22:20).
Ipak, tekst odmah zatim govori o Božjem nezadovoljstvu njegovim odlaskom. Na prvi pogled to može djelovati protivrječno: zašto Bog dozvoljava put, a zatim se protivi Balamovom odlasku?
Problem nije u samom fizičkom putovanju nego u Balamovoj namjeri.
On je dobio dopuštenje pod određenim uslovima, ali njegovo srce još uvijek nije bilo usklađeno sa Božjom voljom. On nije krenuo kao ponizni Božji poslanik koji će samo prenijeti ono što mu Bog kaže. U njemu je i dalje živjela nada da će nekako uspjeti ispuniti Balakovu želju i doći do obećane nagrade.
Zbog toga se na njegovom putu pojavljuje anđeo Gospodnji sa isukanim mačem.
Prorok koji ne vidi i magarica koja vidi
Balam jaše na svojoj magarici dok put postaje sve uži. Tada se događa veoma značajan obrt.
Magarica vidi anđela. Balam ga ne vidi.
Životinja skreće s puta kako bi izbjegla anđela, ali Balam, ne znajući zbog čega to čini, udara je i vraća na put.
Anđeo zatim staje između zidova vinograda. Pokušavajući da ga izbjegne, magarica se priljubljuje uz zid i pritiska Balamovu nogu. Balam je ponovo udara.
Treći put anđeo zauzima toliko usko mjesto da više nema prostora za skretanje ni lijevo ni desno. Magarici preostaje samo da legne.
Balam tada potpuno gubi strpljenje i ponovo je udara štapom.
Sa Balamovog stanovišta životinja se ponaša tvrdoglavo i nerazumno. U stvarnosti, ona mu već treći put spasava život.
Tu nastaje jedna od najupečatljivijih ironija u cijeloj biblijskoj priči: prorok, čovjek koji bi trebalo da vidi ono što drugi ne vide, ne primjećuje duhovnu stvarnost koja stoji neposredno pred njim; životinja je vidi.
Balam posjeduje reputaciju vidovnjaka, ali upravo sada je slijep.
„Gospod otvori usta magarici“
Nakon trećeg udarca događa se čudo: Bog otvara usta magarici i ona se obraća Balamu (4. Mojsijeva 22:28).
Biblijski tekst ne predstavlja ovo kao prirodnu sposobnost životinje niti kao alegorijski prikaz Balamovog unutrašnjeg razgovora. Izričito je naglašeno da je Bog učinio da magarica govori.
Ona pita Balama šta mu je učinila da je tri puta udara. Balam, potpuno obuzet bijesom, odgovara da ga je osramotila i da bi je, kada bi imao mač pri ruci, ubio.
U tom trenutku priča dobija još jednu snažnu dozu ironije.
Balam govori da bi želio imati mač kojim bi ubio magaricu. On ne zna da nekoliko koraka dalje stoji anđeo koji zaista drži mač – i da bi bez magaričinog ponašanja upravo Balam već bio mrtav.
Životinja ga zatim podsjeća na njihovu zajedničku prošlost: zar ona nije njegova magarica koju je jahao cijelog života? Da li se ikada ranije tako ponašala?
Balam mora priznati da nije.
To pitanje zapravo poziva proroka da učini ono što zbog bijesa nije učinio: da razmisli. Ako se životinja koja se godinama ponašala pouzdano odjednom tri puta ponaša potpuno neuobičajeno, možda problem nije u životinji. Možda Balam ne vidi cijelu sliku.
Čudo koje ima jasnu svrhu
Čudesni govor magarice ponekad postane toliko upečatljiv da zasjeni razlog zbog kojeg se čudo dogodilo.
Bog ne daje životinji sposobnost govora radi predstave. Čudo ima sasvim određenu svrhu: da zaustavi prorokovo bezumlje.
To je upravo način na koji događaj kasnije opisuje apostol Petar: „Bio je prekoren za svoje bezakonje. Nema magarica progovorila je ljudskim glasom i spriječila prorokovo bezumlje.“ (2. Petrova 2:16)
Petrova formulacija veoma je važna. On potvrđuje događaj kao stvarnu Božju intervenciju, ali istovremeno objašnjava i njegov smisao.
Čudo nije prvenstveno priča o neobičnoj životinji. To je priča o nerazumnom proroku.
Paradoks je namjeran: životinja koju čovjek smatra nerazumnom mora progovoriti da bi razotkrila nerazumnost čovjeka.
Balam ima dar govora, ali njegove želje nisu ispravne. Magarica nema dar govora, ali je Bog može upotrijebiti da kaže ono što je potrebno.
Bog otvara Balamove oči
Nakon razgovora sa magaricom slijedi ključni trenutak: Gospod otvara Balamove oči i on ugleda anđela koji stoji na putu sa isukanim mačem (4. Mojsijeva 22:31).
Struktura izvještaja je izvanredna.
Bog najprije otvara usta magarici. Zatim otvara oči Balamu. Magarici je potrebno čudo da bi govorila; Balamu je potrebno Božje djelovanje da bi vidio.
Time priča jasno pokazuje da pravi problem nije fizički vid. Balamova sljepoća ima moralnu i duhovnu dimenziju. Njegova želja za nagradom toliko je snažna da više nije sposoban pravilno tumačiti čak ni ono što se događa pred njegovim očima.
Anđeo mu tada objašnjava da mu se suprotstavio zato što je njegov put pred Bogom pogrešan. Magarica ga je vidjela i tri puta se sklonila. Da nije to učinila, anđeo bi ubio Balama, a životinju ostavio živu (4. Mojsijeva 22:32–33).
Balam sada konačno razumije nešto što čitalac već zna: životinja koju je tukao bila je upravo ono sredstvo preko kojeg ga je Bog sačuvao.
Kada prepreka zapravo predstavlja zaštitu
Ovaj detalj daje događaju šire značenje.
Balam je svaki pokušaj magarice da izbjegne anđela doživljavao kao prepreku. Prvi put mu je pokvarila pravac. Drugi put mu je povrijedila nogu. Treći put potpuno je zaustavila putovanje. Sa svakim novim problemom njegov bijes raste.
Ali sa Božje tačke gledišta svaka od tih „prepreka“ bila je čin milosti. Ono što je Balam želio ukloniti sa svoga puta zapravo ga je čuvalo od smrti.
Čovjek često procjenjuje događaje prema tome da li mu pomažu da ostvari ono što trenutno želi. Međutim, činjenica da nešto usporava ili zaustavlja naše planove ne znači nužno da je protiv nas.
Ponekad čovjek vidi zatvorena vrata. Bog vidi opasnost iza njih.
Balam je vidio neposlušnu magaricu. Magarica je vidjela anđela. Bog je vidio i Balama, i njegov put, i njegov cilj.
Balam je priznao grijeh, ali problem nije nestao
Nakon što ugleda anđela, Balam priznaje: „Zgriješio sam“ (4. Mojsijeva 22:34).
Ipak, nastavak njegove priče pokazuje da samo priznanje nije dovelo do potpunog preobražaja njegovog karaktera.
Balam kasnije zaista izgovara samo riječi koje mu Bog dozvoljava. Balak ga više puta vodi na različita mjesta očekujući da će možda iz neke druge perspektive uspjeti prokleti Izrael. Ali svaki put umjesto prokletstva izlazi blagoslov.
Vrhunac njegovih proročanstava predstavlja poznata najava: „Zvijezda će izaći iz Jakova i žezlo će se podići iz Izraela“ (4. Mojsijeva 24:17).
Balam tako izgovara proročanstvo sa snažnim mesijanskim značenjem.
Ali nevjerovatna sposobnost da izgovori istinu nije automatski značila da je njegov karakter postao ispravan.
Kada nije mogao direktno prokleti Izrael, Balam je, prema kasnijem biblijskom svjedočanstvu, dao savjet kojim će narod biti naveden u grijeh (4. Mojsijeva 31:16; Otkrivenje 2:14).
Ako narod koji Bog blagosilja nije mogao biti uništen spoljašnjim prokletstvom, mogao je biti oslabljen iznutra odvajanjem od Boga.
U tome se konačno razotkriva dubina Balamovog problema. On nije želio otvoreno govoriti protiv Boga. Želio je Božju moć i ugled proroka, ali istovremeno i Balakovu nagradu. Pokušavao je imati oboje.
Znanje nije isto što i poslušnost
Balamova priča predstavlja snažno upozorenje upravo zato što on nije bio neznalica.
On zna ko je Bog. Razgovara s Bogom. Prima Božja otkrivenja. Izgovara istinita proročanstva. Priznaje da može reći samo ono što Bog stavi u njegova usta.
Čak dobija izuzetno proročko viđenje budućnosti. A ipak završava na pogrešnoj strani.
To pokazuje da duhovno znanje samo po sebi nije dovoljno. Moguće je poznavati istinu, govoriti istinu i čak drugima objašnjavati istinu, a ipak u sopstvenom životu njegovati želje koje su sa njom nespojive.
Zbog toga Novi savez ne koristi Balama prvenstveno kao primjer čovjeka koji nije znao Božju volju, nego čovjeka koji je znao šta Bog želi, a ipak je u srcu volio nešto drugo.
Zašto baš magarica?
Na kraju se nameće pitanje zašto je Bog izabrao upravo tako neobično sredstvo upozorenja.
Odgovor se nalazi u samoj prirodi Balamovog problema. Balam je vjerovao da je čovjek posebnog duhovnog uvida. Zato mu Bog nije samo rekao da griješi. Pokazao mu je koliko je njegova duhovna percepcija postala izopačena.
Životinja vidi anđela kojeg prorok ne vidi. Životinja pokušava sačuvati prorokov život dok je prorok tuče. Nijema životinja govori razumne riječi dok se prorok ponaša nerazumno. A kada Balam poželi mač da njime ubije životinju, ne shvata da se pravi mač nalazi u ruci Božjeg anđela i da je usmjeren upravo protiv njega.
Čitava scena predstavlja gotovo savršeno ogledalo Balamovog stanja.
Zaključak
Čudo sa Balamovom magaricom nije neobična epizoda ubačena u biblijski izvještaj samo da bi privukla pažnju. Ono predstavlja centralnu pouku o čovjeku koji je imao izuzetne duhovne privilegije, ali čije želje nisu bile potpuno podređene onome što je znao da je Božja volja.
Balam je mislio da životinja ometa njegov put. Ona mu je spasavala život. Mislio je da je ona nerazumna. Bog ju je upotrijebio da razotkrije njegovo bezumlje. Mislio je da vidi dovoljno jasno da može nastaviti putem koji je izabrao. Tek kada mu je Bog otvorio oči, vidio je da je sve vrijeme išao pravo prema maču.
U tome leži trajna poruka ovog izvještaja. Najopasnija duhovna sljepoća nije nepoznavanje istine, nego stanje u kojem čovjek zna istinu, ali toliko želi nešto drugo da počinje tražiti način da Božju volju prilagodi sopstvenim željama.
A priča o Balamu pokazuje da Bog ponekad postavlja prepreke upravo zato što čovjek još ne vidi ono od čega ga te prepreke štite.
Magarica koja je progovorila zato nije samo natprirodno čudo. Ona je postala Božje sredstvo da proroku pokaže mnogo veće čudo koje mu je bilo potrebno – da mu se otvore oči kako bi mogao vidjeti realno stanje stvari.
