Jedan Bog u tri osobe – da li trinitarska formula zaista rješava problem?

Dogma o Trojstvu obično se sažima formulom: jedan Bog u tri osobe – Otac, Sin i Sveti Duh. Sve tri osobe smatraju se vječnim, potpuno božanskim i međusobno stvarno različitim, ali se istovremeno insistira da ne postoje tri Boga nego samo jedan Bog.

Ovdje se nećemo posebno baviti biblijskim dokazima o tome ko je jedan Bog. Biblija je na tu temu vrlo određena. Pitanje ovog rada je drugačije:

Da li sama trinitarska definicija uspijeva logički objasniti kako tri stvarno različite osobe, od kojih je svaka potpuno Bog, ipak predstavljaju samo jednog Boga?

Da bi analiza bila korektna, trinitarsku teologiju treba uzeti onako kako ona samu sebe definiše, a ne svoditi je na karikaturu poput tvrdnje da trinitarci otvoreno vjeruju u tri boga. Oni to izričito poriču.

Upravo zato treba ispitati kako objašnjavaju to poricanje.

 

Šta zapravo tvrdi klasična dogma?

Katolički Katekizam definiše „supstancu“, „osobu“ i „odnos“ kao tri ključna pojma trinitarske teologije. „Supstanca“, odnosno suština ili priroda, označava božansko biće u njegovom jedinstvu; „osoba“ označava Oca, Sina i Svetog Duha u njihovoj stvarnoj međusobnoj različitosti; a „odnos“ objašnjava u čemu se ta razlika sastoji. Katekizam zatim tvrdi da se ne ispovijedaju tri boga, nego jedan Bog u tri osobe, pri čemu je svaka osoba „Bog cio i potpun“. Istovremeno su tri osobe „stvarno različite“ jedna od druge.

Vestminstersko ispovijedanje slično govori o „tri osobe, jedne supstance, moći i vječnosti“: Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu.

Atanasijevsko vjerovanje problem izlaže još neposrednije:

• Otac je Bog.
• Sin je Bog.
• Sveti Duh je Bog.
• Otac je svemoćan.
• Sin je svemoćan.
• Sveti Duh je svemoćan.
• Otac je vječan.
• Sin je vječan.
• Sveti Duh je vječan.

Ali zatim insistira da ipak nisu tri Boga, tri svemoćna ili tri vječna, nego jedan Bog, jedan svemoćni i jedan vječni.

Dakle, centralno pitanje nije izmišljeno od strane kritičara Trojstva. Ono nastaje neposredno iz same definicije.

 

Ako je svaki od njih Bog, zašto nisu tri Boga?

Pođimo od najjednostavnije mogućnosti.

Ako rečenica „Otac je Bog“ znači da je Otac numerički identičan jednom jedinom Bogu, možemo zapisati: Otac = Bog.

Ako istu stvar znači „Sin je Bog“, onda imamo: Sin = Bog.

Iz običnog pravila identiteta slijedilo bi: Otac = Sin.

Ali trinitarizam upravo to poriče: Otac nije Sin.

Prema tome, riječ „je“ u tvrdnji „Otac je Bog“ očigledno ne može bez dodatnog objašnjenja značiti obični identitet između dvije oznake za isti pojedinačni subjekt.

Zbog toga se tvrdnja često razumije predikativno:

Otac je potpuno božanski.

Sin je potpuno božanski.

Sveti Duh je potpuno božanski.

Međutim, tada se pojavljuje drugi problem. Ako postoje tri međusobno različite osobe i svaka od njih potpuno posjeduje ono što je potrebno da bude Bog, zbog čega nemamo tri božanska lična subjekta?

U svakodnevnom jeziku upravo tako brojimo bića. Ako su Petar, Jovan i Marko tri različite osobe i svaki je potpuno čovjek, imamo tri čovjeka, a ne jednog čovjeka u tri osobe.

Trinitarski odgovor glasi da analogija nije odgovarajuća: tri čovjeka imaju tri individualizovana primjerka ljudske prirode, dok Otac, Sin i Duh nemaju tri božanske prirode. Oni imaju jednu numerički istu i nedjeljivu božansku suštinu.

To je važna distinkcija.

Ali ona otvara sljedeće pitanje.

 

Šta se zapravo broji?

Kada pitamo: Koliko ima osoba? trinitarski odgovor glasi tri.

Kada pitamo: Koliko ima božanskih suština? odgovor je jedna.

Do ovog trenutka nema aritmetičke kontradikcije: tri osobe, jedna suština.

Problem nastaje kada iz iskaza „postoji jedna božanska suština“ pređemo na „postoji jedan Bog“. To nije sasvim ista tvrdnja.

Broj tri dobijen je brojanjem osoba. Broj jedan dobijen je brojanjem suštine. Zatim se broj suštine koristi kao odgovor na pitanje kolika ima Boga.

Drugim riječima, trinitarizam ne kaže da je matematički „3 = 1“. On radi nešto mnogo sofisticiranije: mijenja ono što se broji.

Tri po kategoriji osobe. Jedan po kategoriji suštine. A zatim se tvrdi: jedan Bog.

Upravo na tom prelazu treba postaviti pitanje: Zašto broj božanske suštine određuje broj Boga/bogova, dok broj potpuno božanskih ličnih subjekata to ne određuje?

Odgovor ne može jednostavno biti „zato što je suština jedna“, jer se time samo ponavlja premisa.

Potrebno je pokazati zašto tri stvarno različita „ko“, od kojih je svaki potpuno Bog, ne predstavljaju tri Boga.

 

Da li riječ „Bog“ mijenja značenje?

Problem se može izraziti i drugačije.

U rečenici: „Otac je Bog“ riječ „Bog“ djeluje kao oznaka onoga što Otac jeste. Isto važi za Sina i Duha.

Ali u rečenici: „Postoji jedan Bog“ riječ „Bog“ počinje funkcionisati kao oznaka jedne zajedničke božanske suštine.

Tako dobijamo dvije različite upotrebe: Bog kao lični subjekt i Bog kao božanska suština.

Ako se ta razlika ne izgovori jasno, dobija se privid jednostavnog zaključka:

Otac je Bog.

Sin je Bog.

Duh je Bog.

A postoji samo jedan Bog.

Ali upravo riječ „Bog“ nosi najveći teret cijele konstrukcije.

Savremena filozofija religije prepoznaje ovaj problem. Stanfordova enciklopedija filozofije razlikuje teorije u kojima je Trojstvo jedan „self“, odnosno jedan lični subjekt, i teorije u kojima postoje tri božanska „selfa“. Kod druge grupe odmah nastaje problem da tri bića koja posjeduju božansku prirodu izgledaju kao tri boga; razvijene su različite teorije upravo zato da bi se pokušalo objasniti zašto taj zaključak navodno ne slijedi.

Dakle, ovo nije neozbiljna primjedba zasnovana na prostoj aritmetici. To je priznati filozofski problem same trinitarske doktrine.

 

Šta znači „osoba“?

Sljedeći problem leži u riječi osoba.

U normalnom govoru osoba je individualni subjekt: neko ko može misliti, znati, htjeti, govoriti, voljeti i stupati u odnos sa drugim subjektom.

Otac i Sin se u trinitarskom govoru svakako tretiraju kao stvarno različiti. Otac nije Sin. Jedan voli drugoga. Jedan šalje drugoga. Jedan je u odnosu prema drugome. Zato se prirodno stiče utisak da govorimo o najmanje dva različita lična subjekta.

Pravoslavno objašnjenje, na primjer, osobu definiše upravo kao subjekt postojanja i života, a zatim kaže da postoje tri božanska subjekta.

Ali upravo tada pitanje postaje još neposrednije: Ako postoje tri božanska subjekta i svaki je potpuno božanski, zašto nemamo tri Boga?

Ako se, da bi se to izbjeglo, pojam „osoba“ oslabi tako da ne označava zaseban centar svijesti, volje i djelovanja, onda nastaje suprotni problem: U kom smislu su to uopšte tri stvarne osobe?

Tako se trinitarska teologija nalazi između dvije krajnosti:

• što su osobe stvarnije i individualnije – problem triteizma postaje izraženiji;
• što se više naglašava njihov jedan subjekt, jedna volja i jedno djelovanje – razlika među osobama postaje teže objašnjiva i sistem se približava modalizmu.

 

Jedna volja i jedno djelovanje

Klasična trinitarska teologija dodatno insistira da Trojstvo nema tri nezavisne božanske volje.

Katolički Kompendij kaže da su tri osobe nerazdvojive u djelovanju i da Trojstvo ima jedno isto djelovanje.

Pravoslavno objašnjenje ide veoma daleko: šta god Otac hoće, hoće i Sin i Sveti Duh; šta god Otac radi, rade Sin i Duh. Nema Očeve volje ili djelovanja koje istovremeno nije volja i djelovanje Sina i Duha.

To štiti ideju jednog Boga, ali stvara novo pitanje.

Ako postoji:

• jedna božanska volja,
• jedno božansko djelovanje,
• jedna božanska moć,
• jedno božansko znanje,
• jedna božanska suština,

šta čini tri osobe trima ličnim subjektima, a ne trima odnosima unutar jednog subjekta?

Ako odgovor glasi da postoje tri individualna centra svijesti koji zajednički koriste jednu prirodu, približavamo se modelu tri božanska bića.

Ako postoji samo jedan božanski centar volje, svijesti i djelovanja, onda je mnogo teže objasniti šta riječ „osoba“ znači za Oca, Sina i Duha.

Nije slučajno što su neki poznati trinitarski teolozi smatrali da savremena riječ „osoba“ stvara problem upravo zato što danas podrazumijeva individualni „self“. Prema pregledu Stanfordove enciklopedije, Karl Barth i Karl Rahner radije su govorili o „načinima postojanja“ ili „načinima subsistiranja“, jer bi tri božanska „selfa“ prirodno izgledala kao tri boga.

Ali tada smo se značajno udaljili od normalnog značenja izraza tri osobe.

 

Tri „dimenzije“ Boga?

Na popularnom nivou često se može čuti da je Bog jedno biće koje postoji ili se „manifestuje u tri dimenzije“.

Ovaj izraz nije standardna definicija klasične trinitarske teologije i riječ dimenzija ovdje nema precizno utvrđeno značenje.

Zato zagovornika prvo treba pitati: Šta podrazumijevate pod pojmom „dimenzija“?

Ako označava tri aspekta jednog subjekta, analogija ne daje tri osobe.

Predmet može imati dužinu, širinu i visinu. Međutim:

• dužina nije osoba,
• širina nije osoba,
• visina nije osoba,
• one ne razgovaraju međusobno,
• nemaju odnos „ja–ti“,
• jedna ne voli drugu,
• jedna ne šalje drugu.

Takva analogija može pokazati kako jedna stvar ima više aspekata, ali ne kako postoje tri stvarne osobe.

Ako se pak pod „dimenzijama“ podrazumijevaju tri stvarna lična subjekta, riječ dimenzija više ništa ne objašnjava.

Tada samo imamo tri različita božanska subjekta u nekakvim imaginarnim „dimenzijama“.

I prvobitno pitanje ostaje: Zašto su ta tri subjekta jedan Bog?

Prema tome, ako su „dimenzije“ samo manifestacije jednog subjekta, dobija se nešto nalik modalizmu; ako su „dimenzije“ stvarne različite osobe, problem brojanja tri božanska subjekta ostaje netaknut.

Riječ „dimenzija“ problem ne rješava. Samo ga preimenuje.

 

Zašto popularne analogije uglavnom ne uspijevaju?

Isti problem javlja se kod gotovo svih popularnih ilustracija Trojstva.

Voda, led i para. – To su tri agregatna stanja iste supstance. Ali voda nije istovremeno tri lična subjekta. Analogija zato mnogo lakše opisuje jednu stvar koja poprima različita stanja nego tri stvarno različite osobe.

Jedan čovjek koji je otac, sin i suprug. – Imamo jednu osobu sa tri odnosa ili uloge. To je upravo ono što klasični trinitarizam odbacuje, jer Otac nije ista osoba koja se u drugoj ulozi pojavljuje kao Sin.

Trojstvo kao Vlada. – Ako neko kaže: „Jedna država ima jednu Vladu, ali u njoj postoji više osoba ili tri grane vlasti, tako je i Bog jedan, ali u tri osobe“, problem je u tome što je riječ Vlada kolektivni ili institucionalni pojam. Jedna vlada može biti sastavljena od više različitih ljudi upravo zato što „vlada“ nije jedno lično biće. Ako neko pod „jednom Vladom“ podrazumijeva zajednicu tri zasebne osobe, tada je analogija zapravo priznala tri individualna subjekta koji zajedno čine jednu kolektivnu cjelinu. To može objasniti kako su tri osobe jedna zajednica ali ne kako su tri potpuno božanske osobe jedan lični Bog. To je ista razlika kao između jednog fudbalskog tima sastavljenog od jedanaest igrača i jednog čovjeka sastavljen od jedanaest osoba. Zato postoji veoma jednostavan test za gotovo svaku takvu analogiju: Jesu li tri elementa analogije djelovi cjeline, članovi kolektiva ili svaki pojedinačno predstavlja cijelu stvar?

Sunce, svjetlost i toplota. – Ova analogija uvodi izvor i ono što iz izvora proizlazi. Ali Sunce, njegova svjetlost i toplota nisu tri su-jednake osobe.

Trodimenzionalni predmet. – Dužina, širina i visina jesu različite kategorije jednog predmeta, ali nisu tri subjekta.

Zajednički problem gotovo svih takvih analogija jeste sljedeći: One uspijevaju očuvati jedno samo tako što oslabe tri, ili uspijevaju očuvati tri tako što prestanu objašnjavati jedno.

To nije slučajnost. To je odraz istog problema koji postoji u samoj definiciji.

 

Perihoreza – osobe „jedna u drugoj“

Sofisticiranija trinitarska teologija ne koristi popularne analogije kao konačno objašnjenje.

Jedan od pojmova jeste perihoreza, odnosno potpuno međusobno prebivanje božanskih osoba.

Katekizam, na primjer, tvrdi da je Otac sav u Sinu i Duhu, Sin sav u Ocu i Duhu, a Duh sav u Ocu i Sinu.

To izražava izuzetno snažno jedinstvo.

Ali treba razlikovati jedinstvo od numeričkog identiteta. Dvije osobe mogu biti savršeno sjedinjene u namjeri, ljubavi, volji i djelovanju, a ipak ostati dvije osobe.

Sama tvrdnja da osobe „prebivaju jedna u drugoj“ zato ne pokazuje zašto su tri osobe jedan Bog. Ona opisuje njihovu nerazdvojivost. Ali nerazdvojivost nije isto što i numerička jedinost.

 

Razlikuju se samo po odnosima

Jedan od najzanimljivijih elemenata katoličke formulacije jeste tvrdnja da stvarna razlika božanskih osoba počiva isključivo na njihovim međusobnim odnosima.

Otac rađa. Sin je rođen. Duh proizlazi.

Katekizam čak kaže da je u njima „sve jedno gdje nema suprotnosti odnosa“.

To je pokušaj da se istovremeno sačuvaju i potpuna božanska jedinost i stvarna trojnost.

Ali cijena je veoma specifično značenje riječi osoba.

Ako Otac i Sin imaju istu suštinu, isto znanje, istu volju, istu moć, isto božansko djelovanje, a razlikuju se samo zato što jedan „rađa“, a drugi „biva rođen“, onda se prirodno postavlja pitanje: Da li govorimo o dvije osobe u normalnom smislu riječi ili o dvije relacione razlike unutar jednog božanskog bića?

Ako su samo odnosi dovoljni da konstituišu različite osobe, pojam „osoba“ dobija vrlo tehničko metafizičko značenje koje je znatno drugačije od onoga što se uobičajeno pod tom riječju razumije.

 

„Vječno rođen“ – šta znači rođenje bez početka?

Vestminstersko ispovijedanje govori o Sinu koji je vječno rođen od Oca, dok Sveti Duh vječno proizlazi od Oca i Sina.

Tu nastaje zanimljiv pojmovni problem.

Šta znači biti rođen, ako to ne označava: početak, nastanak, primanje života, zavisnost od izvora?

U običnom jeziku „roditi“ izražava nekakav odnos porijekla.

Klasična teologija želi zadržati stvarno porijeklo Sina od Oca, ali istovremeno isključiti svaki početak, vremenski slijed ili niži ontološki status.

Zato dobija pojam: porijeklo bez početka.

To se može definisati kao metafizička kategorija, ali naziv „vječno rođenje“ sam po sebi još nije objašnjenje njenog sadržaja.

Ako Sin stvarno potiče od Oca, postoji određena asimetrija: Otac nije od Sina; Sin jeste od Oca. Ako takvo porijeklo ništa ne znači za njihov međusobni ontološki odnos, onda treba objasniti šta riječ „porijeklo“ uopšte još označava.

 

Otac kao izvor – zanimljiva napetost unutar samog trinitarizma

Posebno je zanimljiva pravoslavna formulacija.

Jedno zvanično pravoslavno objašnjenje otvoreno kaže: „Postoji samo jedan Bog zato što postoji samo jedan Otac.“

Sin je rođen od Oca, a Duh proizlazi od Oca. Otac se tako pojavljuje kao izvor ličnog postojanja Sina i Duha.

To je značajno jer predstavlja drugačiji način očuvanja monoteizma od jednostavne tvrdnje da je „jedna suština“ jedan Bog.

U toj konstrukciji jedinost Boga na neki način počinje od jednog Oca, a ne od apstraktne božanske prirode.

Istovremeno druga pravoslavna objašnjenja govore o tri božanska subjekta koji posjeduju jednu božansku prirodu.

To pokazuje da čak ni unutar trinitarske tradicije nije beznačajno pitanje: Šta tačno čini Boga jednim – jedna suština, jedan Otac, jedno djelovanje, jedna volja ili neko jedinstvo svih tih elemenata?

Ako je odgovor toliko složen da zahtijeva čitav metafizički sistem da bi se objasnilo šta znači najosnovnija tvrdnja „Bog je jedan“, onda je opravdano pitati koliko je takva definicija zaista jasna. I ima li uopšte ikakvog logičkog i razumskog smisla.

 

Jedan-self ili tri-self – problem koji se ne može lako izbjeći

Savremena analitička filozofija Trojstva posebno jasno otkriva dilemu.

Ako Otac, Sin i Duh nisu tri zasebna „selfa“, odnosno tri lična centra, moguće je govoriti o jednom božanskom selfu koji postoji na tri načina. To snažno štiti monoteizam.

Ali tada se pojavljuje problem modalizma: koliko su tri osobe zaista tri lična subjekta?

Ako su, nasuprot tome, Otac, Sin i Duh tri stvarna selfa, njihove međusobne relacije postaju lakše razumljive. Ali tada tri potpuno božanska selfa veoma prirodno izgledaju kao tri boga.

Stanfordova enciklopedija upravo ovako prikazuje savremenu raspravu: „one-self“ modeli nastaju dijelom iz straha da tri božanska selfa znače tri boga, dok „three-self“ modeli pokušavaju pokazati kako tri božanska selfa ipak ne vode triteizmu. Enciklopedija primjećuje da je upravo pitanje kako tri bića koja imaju božansku prirodu nisu tri boga ozbiljan problem takvih teorija.

To veoma dobro pokazuje suštinu problema.

Trinitarizam mora održati ravnotežu: dovoljno tri da ne bude modalizam; dovoljno jedan da ne bude triteizam. Ali povećavanje jednog pola neizbježno stvara pritisak na drugi.

 

Dvije Hristove prirode kao dodatni zaštitni sloj

Na sličan način funkcioniše i hristološka doktrina o dvije prirode.

Klasična teologija uči da Hrist ima potpuno božansku i potpuno ljudsku prirodu sjedinjene u jednoj osobi, tj. da je on bogočovjek. Vestminstersko ispovijedanje to izričito definiše kao dvije potpune i različite prirode koje su nerazdvojivo sjedinjene u jednoj osobi.

Time se mogu naizgled uskladiti različite tvrdnje o Hristu:

1. ako pokazuje ograničenost – objašnjava se ljudskom prirodom;

2. ako pokazuje božanska svojstva – pripisuje se božanskoj prirodi;

3. ako je umro – umrla je samo ljudska priroda, ne i božanska.

Sama doktrina dvije prirode nije predmet ovog članka.

Međutim, postoji važan metodološki problem: ako svaka činjenica koja izgleda nespojiva sa punom jednakošću sa Bogom može automatski biti prebačena na ljudsku prirodu, šta bi uopšte moglo pokazati da je početna teorija pogrešna?

Sistem koji može apsorbovati svaki mogući protivdokaz tako što ga dodijeli drugoj prirodi postaje veoma teško provjerljiv.

Dobra teorija ne treba samo biti sposobna da naknadno objasni svaki podatak. Treba pokazati da njena objašnjenja proizlaze iz samih podataka, a ne da su uvedena upravo zato da bi se sačuvala unaprijed prihvaćena konstrukcija.

 

„To je misterija“

Na kraju se često kaže da ljudski um ne može potpuno razumjeti Božju prirodu i da je Trojstvo misterija.

Prvi dio te tvrdnje nesumnjivo je razuman. Konačno biće ne može očekivati da u potpunosti shvati beskonačnog Boga. Ali postoje dvije veoma različite vrste nerazumijevanja.

Prva je: Razumijem šta tvrdnja znači, ali ne razumijem kako je to moguće.

Na primjer: Bog nema početak. Smisao rečenice je jasan. Ljudski um teško može pojmiti beskonačno postojanje unazad, ali u samoj rečenici nema semantičke nejasnoće.

Druga situacija je: Nije jasno šta riječi u tvrdnji tačno znače i kako se međusobno odnose.

Ako kažemo: postoje tri stvarno različite osobe, svaka je potpuno Bog, ali one nisu tri Boga nego jedan Bog, sasvim je legitimno pitati:

Šta ovdje znači „osoba“?

Šta znači „Bog“?

Da li „je Bog“ označava identitet ili svojstvo?

Šta se broji kada kažemo „jedan“?

Da li postoje jedan ili tri centra svijesti?

Da li postoje jedna ili tri volje?

Na koji način jedna zajednička suština čini tri subjekta jednim Bogom?

Odgovor: „To je misterija“ ne može zamijeniti definiciju pojmova.

Misterija može biti odgovor na pitanje kako nešto što je jasno definisano postoji. Ne može biti rješenje za pitanje šta tvrdnja uopšte znači.

 

Dogmatska zabrana nije isto što i logičko objašnjenje

Atanasijevsko vjerovanje ovdje je naročito zanimljivo.

Nakon što pojedinačno kaže da je Otac Bog, Sin Bog i Sveti Duh Bog, ono zaključuje da nas hrišćanska istina primorava da svaku osobu priznamo za Boga i Gospoda, ali da nam „katolička religija zabranjuje“ govoriti o tri Boga ili tri Gospoda.

Ovdje treba napraviti veoma važnu razliku: Zabraniti određeni zaključak nije isto što i pokazati zašto taj zaključak ne slijedi.

Ako neko kaže:

A je potpuno X.

B je potpuno X.

C je potpuno X.

A nije B.

B nije C.

C nije A.

a zatim doda: „Ali ne smijete ih nazvati tri X“, ostaje pitanje zašto?

Upravo odgovor na to „zašto“ jeste ono što bi teorija trebalo da objasni.

Pozivanje na jednu suštinu, jednu volju, jednu aktivnost, perihorezu, vječno rađanje i odnose porijekla čini trinitarski sistem sve složenijim, ali se na kraju osnovna dilema ponovo pojavljuje.

 

Osnovna dilema

Čitava rasprava može se svesti na jedno veoma jednostavno pitanje: Koliko postoji stvarnih božanskih ličnih subjekata?

Ako postoji jedan, onda treba objasniti kako su Otac, Sin i Sveti Duh tri stvarne osobe, a ne tri načina postojanja, manifestacije, odnosa ili uloge jednog božanskog subjekta.

Ako postoje tri, onda treba objasniti zašto tri stvarno različita, vječna, svemoćna i potpuno božanska lična subjekta nisu tri Boga.

Reći da posjeduju jednu suštinu opisuje njihovu zajedničku prirodu.

Reći da imaju jednu volju opisuje njihovo jedinstvo djelovanja.

Reći da prebivaju jedan u drugome opisuje njihovu nerazdvojivost.

Reći da se razlikuju samo po odnosima opisuje način njihove distinkcije.

Ali nijedna od tih formulacija sama po sebi ne pokazuje kako tri stvarno različita „ko“, od kojih je svaki potpuno Bog, postaju numerički jedan „ko“ kojeg nazivamo jednim Bogom.

Ako se pak ne tvrdi da postoji jedan božanski „ko“, onda izraz „jedan Bog“ više ne označava jednu ličnu stvarnost nego jednu zajedničku metafizičku suštinu.

A to je upravo ono što treba jasno priznati i objasniti.

 

Zaključak

Problem Trojstva nije banalna matematička primjedba: „Jedan ne može biti tri.“

Klasična dogma ne tvrdi da su Bog jedan i tri u istom smislu. Ona govori o jednoj suštini i tri osobe. Pravi problem je dublji.

Trinitarska teologija mora istovremeno tvrditi:

• da su Otac, Sin i Sveti Duh stvarno različiti;
• da svaki od njih nije samo dio Boga nego potpuno Bog;
• da svaki posjeduje sva božanska svojstva;
• da ipak nisu tri Boga;
• da imaju jednu božansku suštinu;
• jednu božansku volju;
• jedno božansko djelovanje;
• ali da ipak ostaju tri stvarne osobe.

Što se snažnije naglasi stvarna lična različitost Trojice, to se više nameće pitanje zašto tri potpuno božanska subjekta nisu tri Boga.

Što se snažnije naglasi jedna suština, jedna volja, jedno djelovanje i jedan božanski subjekt, to je teže objasniti u kom smislu imamo tri stvarne osobe, a ne tri odnosa ili načina postojanja jednoga.

Popularna objašnjenja poput „tri dimenzije“, vode u tri agregatna stanja ili jednog čovjeka sa tri uloge problem ne rješavaju. Ona ga obično rješavaju tako što tri osobe pretvaraju u tri aspekta jednog subjekta.

Sofisticiraniji izrazi poput jedne suštine, perihoreze, odnosa porijekla, vječnog rađanja i procesije daju modelu filozofsku strukturu, ali ne ukidaju osnovno pitanje.

Zato najozbiljnija kritika Trojstva nije optužba „vi jednostavno vjerujete u tri boga.“

Ozbiljnija kritika glasi:

Ako postoje tri stvarno različite božanske osobe, od kojih je svaka potpuno i u cijelosti Bog, pokažite po kom logičkom kriterijumu njihov broj nije tri Boga – bez redefinisanja riječi „Bog“ iz ličnog subjekta u zajedničku metafizičku suštinu i bez svođenja tri osobe na tri načina postojanja jednog subjekta.

Upravo između te dvije mogućnosti trinitarska teologija pokušava pronaći prostor za svoju formulu.

I upravo je pitanje da li je taj prostor stvarno objašnjen – ili je samo imenovan novom terminologijom – ono što ostaje u središtu cijele rasprave.

Zaključak o porijeklu i održivosti ove dogme izvedite sami.