Postoji jedan biblijski princip koji je od ogromnog značaja za razumijevanje odnosa između Boga i Isusa Hrista, ali se u tradicionalnoj hrišćanskoj teologiji rijetko razmatra kao zasebna tema. To je princip zastupništva.
Biblija pokazuje da Bog često djeluje preko svojih predstavnika. On šalje svoje glasnike, daje im autoritet, stavlja svoje riječi u njihova usta i preko njih ostvaruje svoje namjere. Zastupnik govori i djeluje u ime onoga koji ga je poslao, tako da odnos prema zastupniku predstavlja odnos prema njegovom pošiljaocu.
Ovaj princip posebno dolazi do izražaja u Isusu Hristu.
Hrist nije samo još jedan Božji glasnik. On je savršeni Božji Zastupnik – onaj koji je došao od Oca, govori riječi koje je primio od Oca, čini djela koja mu je Otac dao da čini, objavljuje Očev karakter i vodi ljude Ocu.
Ali upravo zato što je savršeni Zastupnik, Hristov život otkriva još nešto veoma važno. On pokazuje kakav je život potpuno oslobođen od principa autonomije.
Dok pali čovjek prirodno teži da bude sam svoj izvor, da djeluje svojom silom, da izgradi identitet kroz ono što postiže i da svoju vrijednost potvrdi moći, Hrist pokazuje potpuno suprotan put:
„Ne mogu ništa činiti sam od sebe.“
„Ne tražim svoju volju.“
„Otac je moj veći od mene.“
„Ja uvijek činim ono što je njemu ugodno.“
U tome se nalazi jedna od najdubljih poruka Hristovog života.
Šta znači biti Božji zastupnik?
Zastupnik je onaj koji predstavlja drugoga i djeluje u njegovom imenu. Kada neko pošalje svog predstavnika, autoritet predstavnika ne počiva u njegovoj nezavisnosti, nego upravo u njegovoj povezanosti sa onim koji ga je poslao.
Biblija daje brojne primjere ovog principa.
Bog kaže Mojsiju za Arona: „I on neka umjesto tebe govori narodu. On će tebi služiti kao usta, a ti ćeš njemu služiti kao Bog.“ (Izlazak 4:16)
Aron je govorio umjesto Mojsija. To nije značilo da je Aron postao Mojsije. Njegov autoritet proizlazio je iz onoga koga je predstavljao.
Sličan princip vidimo u odnosu Božjeg anđela prema Izraelu: „Čuvaj ga se i slušaj njegov glas… jer moje ime je u njemu.“ (Izlazak 23:21)
Božje ime (autoritet delegiranog zastupnika) je bilo u Njegovom predstavniku. Zato je narod trebalo da ga sluša.
To je veoma važan princip: zastupnik može nositi autoritet onoga koji ga šalje, a da ipak ne bude identičan onome koga predstavlja.
U jevrejskom svijetu postojao je i termin šaliah – poslani predstavnik, odnosno osoba ovlašćena da djeluje u ime drugoga. Ne treba cijelu novosaveznu teologiju svoditi na kasniju rabinsku pravnu terminologiju, ali sam princip je potpuno u skladu sa biblijskim obrascem: onaj koji je poslan može legitimno govoriti i djelovati u ime onoga koji ga je poslao.
Upravo taj obrazac nalazimo u Isusovom odnosu prema Ocu.
Isus – savršeni Zastupnik svog Oca
Jevanđelja ne predstavljaju Isusa kao nekoga ko je došao nezavisno od Oca.
Naprotiv, jedna od najčešćih Isusovih izjava jeste da ga je Otac poslao.
„Jer nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao.“ (Jovan 8:42)
Isus nije došao da govori svoje nezavisne ideje. „Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac, koji me je poslao, dao nauk šta da kažem i šta da govorim.“ (Jovan 12:49)
On nije došao da vrši sopstvenu volju. „Jer nisam sišao s neba da činim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao.“ (Jovan 6:38)
I nije došao da traži sopstvenu slavu. „Ja ne tražim svoju slavu.“ (Jovan 8:50)
Ovdje se pred nama pojavljuje potpuno dosledan obrazac:
Otac šalje. Otac poučava. Otac daje.
Sin prima. Sin govori. Sin djeluje. Sin proslavlja Oca.
To je princip zastupništva u njegovom najuzvišenijem obliku.
„Sin ne može ništa činiti sam od sebe“
Jedna od najvažnijih Isusovih izjava nalazi se u Jovanu 5: „Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini.“ (Jovan 5:19)
A nešto kasnije kaže: „Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe. Kako čujem, onako sudim; i moj sud je pravedan, jer ne tražim svoju volju, nego volju Oca koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)
Ovo nije usputna rečenica. To je opis čitavog Hristovog načina života.
Isus ne djeluje kao autonomni centar vlasti. On ne kaže: „Ja imam svoju vlast, svoje znanje, svoju volju i svoje ciljeve.“ Naprotiv: „Kako čujem, onako sudim.“
Njegovo djelovanje je povezano sa Ocem.
Njegova vlast je primljena.
Njegova misija je primljena.
Njegove riječi su primljene.
Njegov sud je usklađen sa Očevim sudom.
I upravo zato Hrist savršeno predstavlja Boga.
„Ko je vidio mene, vidio je Oca“
Kada Filip kaže Isusu: „Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno“, Isus odgovara: „Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (Jovan 14:9)
Ove riječi se često koriste kao dokaz da je Isus identičan Ocu.
Ali sam kontekst odmah objašnjava šta Isus misli: „Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.“ (Jovan 14:10)
Isus predstavlja Oca toliko savršeno da gledajući njega možemo upoznati Oca. To je upravo svrha savršenog zastupnika.
Jovan zato kaže: „Boga niko nikad nije vidio; jedinorođeni Sin… on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18)
Sin obznanjuje Oca. On ga otkriva. On predstavlja Njegov karakter. On pokazuje kako Otac misli i djeluje.
Zato „ko je vidio mene, vidio je Oca“ ne znači „ja sam Otac“, već upravo ono što kontekst objašnjava: „Ja sam savršeno otkrivenje Oca.“
„Djela koja činim u ime svog Oca“
Isus još jasnije govori o svom zastupničkom autoritetu: „Djela koja ja činim u ime svog Oca, ona svjedoče o meni.“ (Jovan 10:25)
On djeluje u ime Oca. To znači da njegov autoritet nije nezavisan od Oca. On nije došao da zauzme Očevo mjesto. Došao je da Oca učini znanim na najbolji mogući način.
Zato Isus kaže: „Ko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me je poslao. I ko gleda mene, vidi i onoga koji me je poslao.“ (Jovan 12:44-45)
Ovdje je princip zastupništva gotovo eksplicitno objašnjen. Ko prima Sina, prima Onoga koji ga je poslao.
To ne znači da su pošiljalac i poslani identični. To znači da je poslani predstavnik toliko povezan sa svojim pošiljaocem da odnos prema njemu predstavlja odnos prema onome koga on zastupa.
Otac kao Izvor, Hrist kao Posrednik
Pavle ovaj princip sažima u jednoj izuzetno značajnoj izjavi: „Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6)
Ovdje imamo dvije različite relacije: od koga – Otac i kroz koga – Hrist. Otac je Izvor. Hrist je Posrednik kroz koga Otac ostvaruje svoje namjere.
Isti princip vidimo u 1. Timoteju 2:5: „Jer jedan je Bog, i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus.“
Posrednik se nalazi između dvije strane. On povezuje Boga i čovjeka. On predstavlja Boga pred čovjekom i čovjeka pred Bogom. To je upravo Hristova uloga.
Hrist nije samo drugačiji od palog čovjeka – on je njegova suprotnost
Ovdje dolazimo do dublje dimenzije cijele teme.
Čovjekov problem nakon pada nije samo to što čini pojedinačne pogrešne postupke. U samom središtu pada nalazi se želja za autonomijom.
Čovjek želi da bude sam sebi izvor. Želi sam da odlučuje šta je dobro, a šta zlo. Želi da sam upravlja svojim životom. Želi da potvrdi svoju vrijednost kroz ono što može da uradi. Želi moć, kontrolu, priznanje i nezavisnost.
U tom smislu, ljudski princip glasi: „Ja ću sam.“ Hristov princip glasi: „Ne mogu ništa činiti sam od sebe.“
Čovjek kaže: „Moja volja.“ Hrist kaže: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
Čovjek gradi identitet kroz moć. Hrist odbija da svoju vrijednost dokazuje moći.
Čovjek želi da bude uzvišen. Hrist se ponizuje.
Čovjek želi da vlada. Hrist služi.
Ovo nije samo razlika u ponašanju. To je razlika između dva principa postojanja.
Isusovo iskušenje i njegovo odbacivanje autonomije
Ovo je posebno jasno u iskušenjima u pustinji.
Sotona ne pokušava samo da navede Isusa da učini nešto pogrešno. On pokušava da ga navede da koristi svoje sposobnosti nezavisno od Oca.
„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane hljeb.“ Poruka je suptilna: Ako znaš ko si – dokaži to svojom moći.
Ali Isus odbija. On neće koristiti svoju moć kao sredstvo samopotvrđivanja. On odgovara: „Čovjek ne živi samo od hljeba, nego i od svake objave koja izlazi iz Božjih usta.“
Drugim riječima, moja potreba ne određuje moje djelovanje. Očeva riječ određuje moje djelovanje.
To je potpuna suprotnost autonomiji.
„Baci se dolje“ – iskušenje samopotvrđivanja
Drugo iskušenje ide još dublje. Sotona praktično govori: Pokaži ko si. Napravi spektakl. Neka svi vide da si poseban. Neka anđeli intervenišu. Neka se tvoj status javno potvrdi.
To je veoma poznat satanistički (i ljudski) obrazac: vrijedim ako mogu da pokažem koliko sam sposoban.
Ali Isus ne mora da dokazuje svoj identitet spektakularnim djelom. On zna ko je. Njegov identitet ne zavisi od toga koliko moći može demonstrirati. Zato odbija iskušenje.
„Sve ovo daću ti“ – iskušenje vlasti bez krsta
Treće iskušenje je kulminacija svega. Sotona nudi Isusu vlast nad svijetom.
Ali postoji jedan uslov: zaobići Boga. Uzeti vlast drugim putem. Bez poslušnosti. Bez patnje. Bez krsta.
To je zapravo iskušenje ljudske filozofije moći: ako možeš vladati – vladaj.
Ali Isus bira drugi put. Neće preuzeti vlast autonomno. Neće prihvatiti vlast pod tuđim uslovima. Neće zamijeniti poslušnost za političku dominaciju.
Njegov put je poslušnost → služenje → patnja → krst → vaskrsenje → vlast primljena od Oca.
Zato nakon vaskrsenja kaže: „Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Matej 28:18)
Data mi je. Čak i vlast koju Hrist prima jeste vlast koju mu daje Otac.
Mesija kakvog ljudi nisu očekivali
Ovdje razumijemo i zašto su mnogi u Isusovo vrijeme pogrešno razumjeli njegovu mesijansku misiju.
Izrael je živio pod rimskom vlašću. Očekivanje Mesije bilo je povezano sa obnovom Izraela i Božjim kraljevstvom. U takvom istorijskom kontekstu bilo je prirodno očekivati moćnog oslobodioca koji će poraziti neprijatelje i uspostaviti vlast.
Ali Isus odbija da bude takav Mesija.
Nakon čuda sa hljebovima narod želi da ga učini kraljem: „A Isus je znao da žele da dođu i da ga uhvate i postave za kralja, pa se ponovo povukao u goru, sasvim sam.“ (Jovan 6:15)
Ovo je izvanredno. Narod želi kralja. Isus se povlači. Ljudi žele da iskoriste njegovu moć za nacionalno oslobođenje. Isus odbija.
Zašto? Zato što njegovo kraljevstvo ne počiva na principu ljudske vlasti.
Čuda kao primjeri posredovanja za druge
Isusova čuda predstavljaju praktičnu demonstraciju njegovog zastupničkog djelovanja. U brojnim slučajevima Isus interveniše za druge na osnovu njihove molbe, vjere ili posredovanja njihovih bližnjih. Posebno je značajno što neka čuda ostvaruje bez fizičkog prisustva kod osobe kojoj je pomoć potrebna – poput iscjeljenja kapetanovog sluge (Matej 8:5–13; Luka 7:1–10) i sina carskog službenika (Jovan 4:46–54). Time se pokazuje da djelotvornost nije bila u nekoj „magičnoj“ moći fizičkog dodira ili prisustva, nego u Božjoj sili koja djeluje kroz Zastupnika. Isus nije predstavljen kao nezavisni izvor natprirodne energije, nego kao Onaj koji prima, traži i posreduje Božje djelovanje za čovjeka. Tako njegova čuda postaju svojevrsna vidljiva ilustracija njegove veće službe: savršeni Zastupnik koji stoji pred Bogom u korist čovjeka.
Još snažnije to potvrđuju Isusove vlastite riječi: „Sin ne može ništa činiti sam od sebe“ (Jovan 5:19) i „Ja ništa ne mogu činiti sam od sebe“ (Jovan 5:30).
A kod vaskrsenja Lazara Isus izričito kaže: „Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš“ (Jovan 11:41–42).
To je možda najjasniji ključ za tumačenje čuda: Isus djeluje kao savršeni Posrednik / Zastupnik – njegova je uloga da se obrati Ocu i da Božja sila bude manifestovana kroz njega. Zato je naročito zanimljivo što Jovan kaže za iscjeljenje sina carskog službenika da je Isus samo rekao: „Pođi. Sin ti je živ“, a čovjek je kasnije saznao da je njegov sin ozdravio upravo u trenutku kada je Isus izgovorio te riječi (Jovan 4:50–53).
Dakle, fizička udaljenost nije prepreka zastupničkom djelovanju. To je vrlo lijepa biblijska slika principa: Zastupnik je prisutan pred Bogom, a Božje djelovanje može dosegnuti onoga za koga se zastupa, čak i kada Zastupnik nije fizički prisutan kod njega.
Princip zastupništva u molitvi
-
Za svoje učenike: „Ja se molim za njih“ (Jovan 17:9). Isus izričito kaže da ne moli samo za sebe, nego zastupa učenike pred Ocem.
-
Za Petra: „Ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane“ (Luka 22:32). Ovo je gotovo direktna slika zastupništva – Petar je u opasnosti, a Isus se zauzima za njega pred Bogom.
-
Za sve buduće vjernike: „Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene posredstvom njihove riječi“ (Jovan 17:20). Isusovo zastupništvo se tako proteže izvan neposredno prisutnih ljudi.
-
Za neprijatelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luka 23:34). Čak i prema onima koji ga razapinju, Isus nastupa kao zastupnik i moli Oca za njih.
-
Za Lazara: Isus se javno obraća Ocu prije čuda: „Oče, hvala ti što si me uslišio“ (Jovan 11:41). Time pokazuje da ono što će učiniti nije nezavisno djelovanje, nego odgovor na odnos s Ocem.
-
Za sebe, u okviru svoje posredničke službe: u Getsimaniji Isus pokazuje da je i njegova vlastita služba podložna Očevoj volji: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Luka 22:42).
Isusove molitve otkrivaju isti princip koji se vidi u njegovim čudima: on ne djeluje kao nezavisni izvor božanske sile, već kao savršeni Zastupnik koji svoje potrebe i potrebe drugih iznosi pred Oca. Za Petra se moli da njegova vjera ne prestane, za učenike da ih Otac sačuva, za buduće vjernike da budu jedno, a čak i za svoje neprijatelje traži oproštenje. Njegova zastupnička služba tako pokazuje da je Božje djelovanje prema čovjeku povezano s djelovanjem Posrednika koji stoji pred Bogom u njegovu korist.
I ovdje postoji jedna posebno snažna veza sa čudima: Isus se moli za nekoga ko nije nužno fizički prisutan, a Božje djelovanje odgovara na njegovo zastupanje. To se savršeno uklapa u primjer Petra, ali i u Jovanu 17, gdje Isus moli za ljude koji će tek kasnije povjerovati. Zastupništvo, dakle, ne zavisi od fizičke blizine zastupnika i onoga za koga se zastupa.
Isus nije samo pokazao princip zastupništva svojim molitvama; on je svoje učenike izričito učio da se mole Ocu „u njegovo ime“. „I što god zamolite u moje ime, učiniću to, da bi se Otac proslavio u Sinu“ (Jovan 14:13); „Zaista, zaista, kažem vam, što god zamolite Oca u moje ime, daće vam“ (Jovan 16:23). Moliti se „u Isusovo ime“ znači pristupati Ocu na osnovu odnosa koji je Isus uspostavio između Boga i čovjeka – oslanjajući se na njegov autoritet, zasluge i zastupničku službu, a ne na vlastitu vrijednost ili nezavisni pristup Bogu. Tako Isus prvo lično demonstrira zastupništvo svojim molitvama za druge, a zatim svoje učenike uči da se kroz njega obraćaju Ocu. Princip je isti: čovjeku je omogućen pristup Bogu preko Zastupnika. (Treba napomenuti da dogma o Trojstvu stvara zbrku i nerazumijevanje ovog principa.)
Posebno je zanimljivo što Isus kaže: „Ne kažem vam da ću ja moliti Oca za vas. Naime, sam Otac vas voli jer ste vi voljeli mene i vjerovali ste da sam ja izašao od Boga“ (Jovan 16:26–27).
Ovo pokazuje da zastupnik nije prepreka između Boga i čovjeka, niti neko ko Boga mora nagovoriti da bude milostiv. Otac sam voli ljude. Zastupnik omogućava, predstavlja i ostvaruje pristup – ali izvor ljubavi, milosti i sile ostaje Otac. Isus kao Zastupnik ne zamjenjuje Boga u odnosu prema čovjeku; on čovjeku omogućava pristup Bogu i donosi Božje djelovanje čovjeku.
Princip zastupništva u parabolama
-
Milosrdni Samarićanin (Luka 10:30–37) – ranjeni čovjek ne može sam riješiti svoju situaciju. Samarićanin preuzima njegov slučaj, brine za njega, odvodi ga u gostionicu i plaća za njegov oporavak. To je više praktično nego molitveno zastupništvo, ali veoma snažno pokazuje princip stajanja u korist drugoga.
-
Pastir i izgubljena ovca (Luka 15:3–7) – pastir aktivno traži onu koja je izgubljena i vraća je u zajednicu stada. Zastupnik ne ostavlja izgubljenog čovjeka njegovoj nemoći, nego preuzima inicijativu radi njegovog spasenja.
-
Isus kao Dobri Pastir (Jovan 10:1-18) – Ovo je izvanredna slika Isusovog posredništva i zaštitničke brige za „stado“. Zapazite da on ne samo što vodi „stado“ na „dobru pašu“ i štiti od predatora, već sebe poistovjećuje sa „vratima“ (u ovom kontekstu vrata su metafora za posrednika) i napokon dobrovoljno polaže „dušu“ (život) za njih!
Jedna od eksplicitnih Isusovih izjava o posredništvu je: „Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.“ (Jovan 14:6)
Tako njegova zemaljska služba predstavlja živu demonstraciju načela koje će karakterisati i njegovu nebesku službu: čovjek ne stoji pred Bogom kao samodovoljni pojedinac, nego mu je omogućen pristup kroz Onoga koji ga zastupa pred Ocem.
„Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“
Pred Pilatom Isus kaže: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje sluge bi se borile… Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36)
To ne znači da Hrist nema kraljevstvo. On jeste Kralj.
Ali način na koji on postaje Kralj potpuno je drugačiji od ljudskog modela. Njegovo kraljevstvo se ne uspostavlja vojskom. Ne uspostavlja se političkom manipulacijom. Ne uspostavlja se nasiljem. Ne uspostavlja se preuzimanjem kontrole. Hrist ne gradi Božje kraljevstvo koristeći metode palog čovjeka.
Krst – konačna demonstracija principa
Sve što smo do sada vidjeli dostiže vrhunac u Getsimaniji. Isus zna šta ga čeka. I moli se: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ (Luka 22:42)
To je možda najkraća i najdublja definicija Hristovog života. Ne moja volja. Tvoja volja.
Na krstu Hrist ne koristi silu da bi izbjegao posledice ljudskog grijeha. Ne poziva vojsku niti anđele. Ne uništava neprijatelje. Ne silazi sa krsta da bi dokazao svoju moć. On ostaje poslušan.
Pavle zato kaže: „Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na krstu.“ (Filipljanima 2:8)
A šta slijedi? „Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena.“ (Filipljanima 2:9)
Ovdje se ponovo pojavljuje isti princip. Hrist se ne uzdiže sam. Bog ga uzvisuje. On ne uzima. Bog mu daje. On ne gradi vlast autonomno. Bog ga postavlja.
To je potpuna suprotnost principu koji je obilježio pali ljudski pad.
Čak ni učenici još nisu razumjeli ovaj princip
Koliko je bilo teško osloboditi se tradicionalnog očekivanja o Mesiji vidi se čak i kod Isusovih učenika. Nakon vaskrsenja pitaju: „Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?“ (Djela 1:6)
Još uvijek razmišljaju u kategorijama političke obnove. Ali Isus ih ne šalje da osvoje vlast. On ih šalje da budu svjedoci: „Bićete mi svjedoci… sve do kraja zemlje.“ (Djela 1:8)
To je potpuno drugačiji oblik misije. Ne „idite i osvojite svijet“, nego „idite i svjedočite svijetu.“
Ne dominacija. Zastupništvo.
Hristova posrednička služba na Nebu
Dok je djelovao na zemlji, Hrist je direktno govorio i na više načina demonstrirao svoju posredničku službu. Hristova nebeska posrednička služba predstavlja konačnu i potpunu primjenu principa zastupništva koji je pokazivao tokom svoje zemaljske službe. Nakon vaznesenja, Hrist „uvijek živi da se zauzima za njih“ (Jevrejima 7:25) i nalazi se „s desne strane Bogu i moli za nas“ (Rimljanima 8:34). On pred Ocem zastupa čovjeka, predstavlja njegov slučaj i na osnovu svoje žrtve obezbjeđuje oproštenje, milost i pristup Bogu (1. Timoteju 2:5; 1. Jovanova 2:1). Kao Veliki Poglavar sveštenički, on „može da saosjeća s našim slabostima“ i poziva nas da „slobodno pristupamo prijestolu blagodati“ (Jevrejima 4:15–16). Njegovo posredovanje, dakle, ne znači da je Otac nevoljan da primi čovjeka, nego da je Hrist Bogom određeni Zastupnik kroz kojeg čovjek pristupa Ocu, a Božja blagodat i spasenje bivaju djelotvorno primijenjeni na njegov život.
Jedan Bog i jedan Posrednik
Zato riječi apostola Pavla dobijaju posebnu težinu: „Jer jedan je Bog, i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus.“ (1. Timoteju 2:5)
Pavle ne govori o Bogu koji je sam po sebi posrednik između Boga i ljudi. On pravi jasnu razliku: Bog i Posrednik između Boga i ljudi.
Hristova veličina upravo proizlazi iz njegove jedinstvene uloge. On je veza. On predstavlja Boga čovjeku. On predstavlja čovjeka pred Bogom. On je savršeni Zastupnik.
Hristov odnos prema Ocu postaje obrazac za nas
Ovdje princip zastupništva prestaje biti samo doktrina. Postaje poziv.
Isus kaže: „Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Jovan 20:21)
Zapazimo obrazac: Otac → Hrist → učenici → svijet.
Hristov odnos prema Ocu postaje model odnosa učenika prema Hristu.
Kao što Hrist nije živio autonomno, ni hrišćanin nije pozvan da živi autonomno. Kao što Hrist nije tražio svoju slavu, ni hrišćanin ne treba da živi radi vlastite slave. Kao što Hrist nije koristio moć da bi sebe uzdigao, ni Hristov učenik ne treba da koristi vjeru kao sredstvo za ličnu dominaciju.
Kao što je Hrist rekao: „Ne moja volja, nego tvoja“, tako je to srž hrišćanskog života.
Apostoli kao Hristovi zastupnici
Pavle upravo tim jezikom opisuje hrišćansku službu: „Mi smo, dakle, ambasadori za Hrista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude.“ (2. Korinćanima 5:20)
Ovdje se princip zastupništva ponovo pojavljuje u svom punom obliku. Bog djeluje kroz Hrista. Hrist djeluje kroz svoje učenike. Učenici predstavljaju Hrista pred svijetom.
Ali ni u jednom trenutku zastupnik ne postaje identičan onome koga zastupa. To je ključ za razumijevanje cijelog obrasca.
Autoritet se prenosi, ali identitet se ne gubi.
Misija se prenosi, ali Izvor ostaje Izvor.
Poruka se prenosi, ali pošiljalac ostaje onaj koji se šalje.
Zašto je princip zastupništva važan u odnosu na dogmu o Trojstvu?
Ovdje dolazimo do pitanja koje ne možemo zaobići.
Dogma o Trojstvu insistira na potpunoj jednakosti Oca, Sina i Svetog Duha u božanskoj prirodi. Zbog toga se Isusove izjave o njegovoj zavisnosti od Oca često objašnjavaju kao posledica njegovog utjelovljenja i zemaljske službe. Time se promračuje upravo ono što je od ključne važnosti za ispravno razumijevanje Hristove misije i učenja!
Postoji, dakle, problem sa trinitarskim shvatanjem. Isus ne govori samo da je privremeno podređen Ocu. On govori o trajnom odnosu:
Otac je njegov Bog.
Otac ga je poslao.
Otac mu daje vlast.
Otac mu daje riječi.
Otac je veći od njega.
Sin prima od Oca.
A vrhunac nalazimo u Pavlovim riječima: „A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)
Čak i kada je konačna pobjeda ostvarena, Sin se pokorava Ocu. To ne izgleda kao odnos dva međusobno nezavisna i jednako pozicionirana božanska centra. To izgleda kao odnos: Izvor → Sin → izvršenje Božje volje → konačna pokornost Ocu.
Dogma o Trojstvu – vjerovatno najštetnija od svih zabluda unesenih u hrišćanstvo – uništava ove principe.
Hrist nam nije pokazao autonomiju, nego savršenu zavisnost od Boga
Ovo je možda najvažnija lekcija svega što smo proučili.
Svijet čovjeka uči:
„Budi svoj.“
„Ne zavisi ni od koga.“
„Osloni se na sebe.“
„Dokazuj svoju vrijednost.“
„Preuzmi kontrolu.“
„Izgradi svoj identitet kroz uspjeh.“
„Ako imaš moć, koristi je.“
Ali Hrist pokazuje potpuno drugačiji put. On nastoji naučiti svoje učenike vrijednostima Božjeg poretka života: „…učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca…“ (Matej 11:29)
On kaže: „Ne mogu ništa činiti sam od sebe.“
On kaže: „Ne tražim svoju volju.“
On kaže: „Ne tražim svoju slavu.“
On kaže: „Otac moj je veći od mene.“
On kaže: „Ja uvijek činim ono što je njemu ugodno.“
A na kraju: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
To nije slabost. To je savršena sloboda od potrebe za autonomijom.
Hrist ne mora da bude sam svoj izvor da bi imao vrijednost. Ne mora da dokazuje svoju veličinu. Ne mora da preuzme vlast. Ne mora da se uzdigne. On potpuno vjeruje Ocu.
I upravo zato može biti savršeni Zastupnik Oca.
Pravi problem čovjeka nije nedostatak moći, nego pogrešan izvor
Možda ovdje možemo razumjeti i jednu od najdubljih poruka Jevanđelja.
Čovjekov problem nije u tome što nema dovoljno moći. Problem je što želi da bude izvor. Želi da sam određuje. Želi da sam upravlja. Želi da sam sebi bude autoritet.
Zato Hrist nije došao samo da čovjeku pokaže koliko je moćan. Došao je da pokaže kako izgleda život bića koje je potpuno povezano sa Bogom.
Njegova savršenost nije bila u nezavisnosti od Oca. Njegova savršenost bila je upravo u savršenoj povezanosti sa Ocem.
Zaključak – od autonomije ka zastupništvu
Princip zastupništva zato nije samo jedan zanimljiv način da se objasni odnos Boga i Hrista. On je ključ za razumijevanje Hristove misije i, istovremeno, ključ za razumijevanje ljudskog problema.
Čovjek je izabrao autonomiju. Hrist je pokazao zavisnost od Boga.
Čovjek želi da bude izvor – da ima život sam po sebi. Hrist prima od Oca.
Čovjek želi da dokaže svoju vrijednost kroz moć. Hrist odbija da koristi moć radi samopotvrđivanja.
Čovjek želi da se uzdigne. Hrist se ponižava.
Čovjek želi vlast bez krsta. Hrist prihvata krst prije krune.
Čovjek želi svoju volju. Hrist kaže: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
Zato je Isus mnogo više od nekoga ko nam govori šta treba da vjerujemo. On nam pokazuje kako izgleda savršeni život u odnosu sa Bogom. On je savršeni Zastupnik Oca zato što je savršeno povezan sa Ocem.
I upravo zato njegov život predstavlja potpunu suprotnost principu autonomije koji je obilježio ljudski pad.
Biblijski obrazac može se sažeti jednostavno:
Jedan Bog – Otac, Izvor svega.
Jedan Gospod – Isus Hrist, kroz koga Bog ostvaruje svoje namjere.
Jedan savršeni Zastupnik – Sin koji objavljuje Oca.
Jedan put života – ne autonomija, nego povjerenje, zavisnost i poslušnost Bogu.
A onda isti princip prelazi na Hristove učenike: „Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“
Zato hrišćanin nije pozvan da postane sam svoj gospodar. Pozvan je da bude zastupnik.
Ne da govori u svoje ime, nego u ime Hrista. Ne da traži svoju slavu, nego Božju. Ne da koristi moć za samopotvrđivanje, nego da služi. Ne da se uzdiže iznad drugih, nego da slijedi Onoga koji je rekao: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
To je princip zastupništva. To je Hristov put. I to je put kojim se čovjek vraća iz satanističkog modela autonomije u zajedništvo sa Bogom.
